PITANJE : Esselamu alejkum… Sestra se razvela od muža, a trudna je, drugi mjesec, pita da li je grijeh da učini abortus, jer ne žele njeni roditelji da izdržavaju to dijete i traže od nje da uradi abortus?

ODGOVOR : Alejku selam. Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah… Allah, dž.š., kaže: „ Mi čovjeka od bîti zemlje stvaramo, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavljamo, pa onda kap sjemena ugruškom učinimo, zatim od ugruške grudu mesa stvorimo, pa od grude mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodjenemo, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo – pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj! “ (el-Mu'minun, 12-14.)

Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, rekao je: ” Pričao nam je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, a on je onaj koji govori i kome istina dolazi: 'Zaista se stvaranje svakog od vas skuplja u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim isto toliko bude 'aleka (ugrušak – zakvačak), zatim isto toliko bude mudga (komad mesa), zatim Allah pošalje meleka kome se naredi da zapiše četiri odredbe: njegovo djelo, opskrbu, konac života i da li će biti sretan ili nesretan. Zatim se u njega udahne duša. Uistinu, neko od vas čini djela tako da između njega i Dženneta ostane samo koliko podlaktica, a onda ga preduhitri određenje i nastavi činiti djela stanovnika Vatre, i čini djela tako da između njega i Vatre ostane samo koliko jedna podlaktica, a onda ga preduhitri odredba i nastavi činiti djela stanovnika Dženneta.“' (Ovo predanje bilježi Buharija, knjiga: Početak stvaranja, poglavlje: Spomen meleka, br. 3208)

Ova dva dokaza nam detaljnije pojašnjavaju faze i periode kroz koje Allah dž.š., provodi stvaranje čovjeka, od početka do kraja. Šerijatski dokazi nas upućuju na to da nam je obaveza poštivati čovjeka čak iu njegovom začeću, i da se ne smije vršiti neprijateljstvo prema njemu putem pobacivanja ili abortusa, pa makar i ta faza bila u pitanju.

Ono što nam ukazuje na zabranjenost abortusa, i prije udahnjivanja njegove duše, jeste kur'anski ajet: „Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, ništeći usjeve i nesl-potomstvo – a Allah ne voli nered!“ ( el-Bekara, 205.) – abortus je samo jedan od načina uništavanja potomstva još u njegovom začeću.

Ono što nam direktno zabranjuje abortus fetusa, nakon udahnuća njegove duše, jeste ajet: „ Reci: ”Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje: da Njemu nikoga ravnim ne smatrate, da roditeljima dobro činite, da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate – Mi i vas i njih hranimo – ne približujte se nevaljalštinama, bile javne ili tajne; ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva – eto, to vam On preporučuje da biste razmislili .“ (el-En'am, 151.)

Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji, kaže:

1. Pravilo je da je abortiranje fetusa Šeri'atom zabranjeno nebitno u kojoj fazi počinje ono bilo.

2. Što se tiče abortusa u prvoj fazi početka, tj. u toku prvih 40 dana života, to nije dozvoljeno osim radi otklanjanja moguće štete ili ispunjenja određene Šeriatom potvrđene koristi. Obje situacije mogućih šteta ili koristi definisat će, i po tom pitanju će se izjasniti stručnjaci iz medicine i Šerijata. Što se tiče abortiranja u tom periodu od straha od tereta odgajanja djece, nemogućnosti njihovog izdržavanja ili školovanja, ili „radi njihove budućnosti“, ili zbog toga što se odlučilo da se neće imati više djece – sve to nije opravdan razlog, i zbog toga je haram i zabranjeno vršiti abortus.

3. Nije dozvoljeno abortirati fetus dok je u fazi 'aleka-zakvačka, ili mudga-gruda mesa, sve dok povjerljivi tim doktora ne procijeni da je nastavak trudnoće opasan po život majke, te da zbog ploda može doći u pitanje njen život. Ako takva komisija procijeni da se abortus treba izvršiti – abortiranje će tada biti dozvoljeno, naravno nakon iscrpljivanja svih drugih metoda kojima se možda može pojaviti takva opasnost.

4. Nakon treće faze, nakon ispunjenja 4 mjeseca trudnoće, nije dozvoljeno abortirati plod sve dok tim stručnih doktora ne procijeni da je ostanak ploda u majčinoj materiji opasan po njenom životu, naravno nakon iscrpljenja svih metoda kojima bi se pokušao spasiti život fetusa. Data je dozvola za abortusom u ovakvom slučaju samo radi otklanjanja veće štete (smrt majke), i radi priskrbljivanja veće koristi (život majke).

Dakle, ako život majke nije doveden u pitanje, i ako fetus nije umro u utrobi majke, nije dozvoljeno vršiti abortus, pa čak i ako je u pitanju silovanje ili deformisanost ploda, a kamoli razvod ili siromaštvo, a Allah, dž.š. , najbolje zna.

Jedna islamska misionarka (žena koja se bavi islamskim daʼvom) ispričala je da je prisustvovala ženskom skupu/predavanju na kojem je prikupljana pomoć za nastradale muslimane. Sve žene, koje su, tu noć, odlučile su učestvovati u akciji, pomoć su dale u novcu, osim jedne žene koja joj je prišla i plačući rekla:

„Ja nemam ništa osim ove biserne ogrlice. Ona mi je jedini imetak kojeg posjedujem, i uzmite je kao sadaku na Božijem putu“. To je bila ogrlica velike vrijednosti. Ova misionarka je upitala: „Ženo, zaista nemaš drugog imena?“ „Tako mi Allaha, to je sve što imam“ – odgovorila je ona.

Kaže misionarka: „Uzela sam ogrlicu i otišla s njom u najbližu zlataru da je prodam. Dala sam zlataru ogrlicu a on je skinuo bisere kako bi ih izvagao i utvrdio njihovu vrijednost. Dok je skidao bisere, iz ogrlice je ispao papirić. Otvorili smo papirić i vidjeli da se na njemu nalazi sihr! Žena koja mi je dala ogrlicu nije bila svjesna da je, možda godinama, na svom vratu nosila sihr. Temeljitijim pregledom papirića ustanovila sam da se radi o siru „rastavljanja bračnih drugova“. Proučila sam kurʼanske ajete, koji se uče protiv sihra, i uništila papirić.

Nakon izvjesnog vremena ponovo sam srela tu ženu, na jednom drugom skupu/predavanju. Ispričala sam joj šta mi se desilo, a ona je briznula u plač. Pitala sam je zašto plače, na što mi je ona odgovorila: „Već deset godina moj muž je rastavljen od mene u postelji. U tih deset godina nijednom mi nije došao kao svoj supruzi (radi intimnog odnosa). Kada god je pokušao da mi se približi, nešto bi ga spriječilo, a ni ja ni on nismo znali o čemu se radi. Prije neki dan, nakon što sam darovala onu ogrlicu, moj muž mi je došao po prvi put nakon deset godina. Ponovo nisam znala šta je razlog ovakvog naglog zaokreta u njegovom odnosu prema meni. Tek sada, nakon što si mi ovo ispričala, znam šta je razlog.“ Allah, dželle šanuhu, spasio je ovu ženu od sihra zbog iskrene sadake.
______________

Činjenje dobra drugima čuva od zla i nesreće. Koliko je bogobojaznih ljudi kojima je Allah, dželle šanuhu pomogao u nevolji, i koliko je ljudi zbog sadake spašeno, i koliko je bolesnih ljudi izliječeno zbog sadake (podjela na Božijem putu). Zato se okreni Allahu, dželle šanuhu, i potraži utočište kod njega. Svjestan si da dunjaluk ima svoje nesreće, ali dunjalučke nesreće nisu vječne!

Dva mladića iz Medine

Dva mladića iz Medine el Munewere, otputovali su u Tursku kako bi se opustili uživajući u opijanju i drugim haramima. Stigavši u Istanbul, odmah kupiše velike količine alkohola, zaustaviše taxi, te se zaputiše ka hotelu koji su od ranije rezervisali. Dok su se prijavljivali na recepciji hotela, recepcionar ih upita odakle su, na šta jedan od njih odgovori da su iz Medine. Čuvši to, recepcionaru bi jako drago što gleda u ljude iz Medine, te im dade apartman s lijepim pogledom po cijeni obične sobe. Mladići su se zahvalili i otišli u svoju sobu. Cijelu noć probdjeli su pijući alkohol, a zatim su zaspali.

Jednog od njih probudi kucanje na vrata… Pogleda na sat i vidje da je 4:30 h ujutro. Otvori vrata i ugleda onog recepcionara koji mu reče: “Rekavši imamu našeg hotelskog mesdžida za vas dvojicu medinelija, koji ste odsjeli u našem hotelu, odbio je da nam klanja sabah-namaz. Svi čekamo da neko od vas dođe i klanja nam kao imam. Požurite, čekamo vas!” Mladić se zaprepastio ovim što je čuo, te je odmah probudio svoga prijatelja upitavši ga zna li išta od Kur’ana napamet… Prijatelj mu je kazao da on ne može ni stajati na nogama, pa kako bi tek mogao stajati u namazu…

Sjeli su i počeli razmišljati šta da rade, kada se ponovo začulo kucanje na vratima njihove sobe. Otvorili su i ponovo ugledali recepcionara koji ih je upozorio da vrijeme polahko ističe i zamolio ih da požure. Mladići se istuširasš nabrzinu, te siđose do mesdžida koji je bio pun ljudi, kao da je džuma-namaz. Jedan od njih stade pred džemat i izgovori: “Allahu ekber!” Nakon toga počeo je da uči suru Fatiha… Kada je proučio: “Elhamdulillahi Rabbil-Alemin”, svi u mesdžidu su počeil plakati. Plakali su i njih dvojica. Na oba rekata sabah-namaza učio je suru “Kul huwallahu ehad”, jer je samo nju znao!

Nakon namaza, svi ljudi iz mesdžida su im prišli selameći se s njima i grleći ih. Ovaj događaj je promijenio živote ove dvojice mladića. Ostavili su griješenje, i vratili se praktikovanju vjere. Jedan od njih je danas poznati daija!

Kolika je samo Allahova milost prema Njegovim stvorenjima? Kada je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, na mi’radžu došao do Sidretul-Munteha, pao je Gospodaru na sedždu, na kojoj Ga je hvalio i zahvaljivao Mu se, toliko, da mu se Allah obratio i rekao: “O Muhammede, digni svoju glavu, traži što hoćeš – daće ti se!” Ne zaboravi dragi moj brate i sestro, da naš plemeniti Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, u ovakvim situacijama nije mislio samo na sebe, već na tebe i na mene, tražeći od Gospodara svjetova milost i oprost za nas.

Ova priča je dokaz Allahove milosti prema nama!

Jednog dana u školi mi je prišao mladić za kojim su „ludile“ gotovo sve djevojke. Znaš kako je to u mladosti… Proganjao me svakodnevno. Pisao mi poruke na mobitel, a nemam pojma otkud mu moj broj. Ignorirala sam ga, pa čak i promijenila broj. Čekao me poslije škole, pratio me do stanice, ulazio u učionicu između časova…

Uopće mi se nije sviđao početak priče. Kada sam upitala kako su joj roditelji reagirali na obavijest da je donijela odluku da nosi hidžab, ona mi je odgovorila: „Rekla sam im da sam trudna.“ Pošto je djevojka u adolescentskoj dobi, muslimanka koja prakticira namaz i post od najranije svjesnosti, ja nisam htjela slušati ovu priču, koja je slutila na nešto što ni u kom slučaju ne priliči djevojci muslimanki. Užasavala me pomisao na mogućnost da je istina, a grozila sam se od pomisli da se na tako neprikladan način šali…

Islam ne zabranjuje da se šalimo, ali nikad služeći se lažima, na način koji nam ne priliči, prelazeći granice dobre mjere i ukusa, ili vrijeđajući i uznemiravajući ljude, makar to bilo „izokola“. „Čekaj, ispričat ću ti!“ „Nemoj…“ „Moraš čuti! Nije li u hadisu rečeno da će ummetu Muhammeda alejhisselama biti oproštena greška (nenamjerna), zaborav, ili ono što uradi pod prisilom?“ „Jeste.“ „Ovo je prisila.

U osnovnoj školi, iako sam bila obavezna da se pokrijem, i ispoštujem propis hidžaba, a bome i roditelji su bili toga svjesni, nisu mi dozvolili.“ „Ne govori da su bili svjesni. Možda samo obaviješteni. Onaj ko je svjestan, on ne zabranjuje ono što je Allah Uzvišeni naredio.“ „Ok. Znali su da je farz. Klanjaju, bona! Ali… izgovor im je bio da sam još „mala“. Cccc… Ipak, nisam im bila „mala“ kad su me spremali za maturalnu zabavu (u osmom razredu), pa mi htjeli kupiti štikle i „večernju haljinu“, pošto je to „red“. Odjednom se zna za „red“ koji je totalni nered!

Kako nije bilo stid onog mog oca da pomisli da mu kćerku gledaju dekoltiranu, utegnutu kao hrenovku, šeprtljavo klimajuću na stalcima od kojih i cesta plače? Ja sam se pristojno obukla. Rekli su mi da sam mlada, i da „treba da proživim“. Ja sam im na to odgovorila da je islam život, a ovo je ubijanje života mučki, iz zasjede. Oni su na to samo odgovorili da će mi biti žao što sam propustila mladost i zabavu. Nemam pojma kako sam propustila mladost i zabavu, kad sam mlada i živim. I zabavljam se svakodnevno na meni prikladan način. Tad sam shvatila da misle na kafančenje i razgoličavanje, na nuđenje sebe na tacni svakom pogledu koji pase kao ovca koja ne zna dokle smije ići da ne upadne u tuđu njivu.

________

Boljela me činjenica da su moji roditelji bili spremni da me puste u zlo, a nisu bili spremni da me podrže u dobru. Onda su se počeli izgovarati kako je to zato što se „neću moći upisati školu“. Kad sam im navela primjere mnogih djevojaka, koje idu u srednje škole raznih obrazovnih usmjerenja, i to pokrivene, oni su rekli da „one znaju kako im je“. „Pa šta?!“ , rekla sam, „znat ću i ja kako je. Želim da znam. I ne zanima me šta neko misli, dok god nikom ne zakidam njegovo pravo! Na to su kazali: „Dok te mi hranimo, onako ćeš kako ti mi govorimo, ili nećeš ni ići dalje u školu!“… Tako su mi rekli. Kako gnjusna ucjena!

Ucijenili su me onim što je i njima darovao Onaj Koji daruje i opskrbljuje iz riznica Svojih! A šta ako njima bude zakinuto? Šta ako bude dokinuto? Zamisli, oni mene rodili i prijete mi presijecanjem opskrbe zbog pokornosti Onome Koji daje opskrbu! Koja katastrofa! Bilo mi ih je žao. Ušutila sam. Odlučna da se povremeno ipak oglasim, ali saburam dok Uzvišeni ne dadne priliku, ja sam bila dobra i poslušna kćerka. Odlična u školi, u sportu, u društvu poznata kao „fina“.

Jednog dana u školi mi je prišao mladić za kojim su „ludile“ gotovo sve djevojke. Znaš kako je to u mladosti… Mene nije zanimao ni on, ni bilo koji drugi mladić. Imala sam neke druge interese i prioritete. Kad bi nam došli gosti, obavezno je bilo ono ustaljeno, preglupo pitanje: „Imaš li momka? Ma šta nemaš, imaš garant, samo kriješ. Imaš, onda, simpatiju! Moooooraaaaššš imat!“ Šta je ljudima??? Zašto me uvjeravaju da nisam normalna ako nemam nekog s kim se povlačim do sljedećeg povlačenja??“
„Zato što nisu normalni, pa im je nenormalno – normalno.“

„Uglavnom, taj mladić me proganjao svakodnevno. Pisao mi poruke na mobitel, a nemam pojma otkud mu moj broj. Ignorirala sam ga, pa čak i promijenila broj. Čekao me poslije škole, pratio me do stanice, ulazio u učionicu između časova… Nije prestajao nikako. Nedugo nakon što je on započeo taj luđački progon, pridružili su se još neki mladići. Možda su se dogovorili da udare na mene, da vide kome ću popustiti? Možda su se kladili, ili možda takmičili kao osvajači ženskih srca? A moje srce je već bilo zauzeto. U njemu je Gospodar Svjetova, a mjesta još ima samo za one koji vole Njega više nego mene. Hvala Allahu. Bila sam sretna u svom islamu, iako nisam mogla da ispoštujem hidžab. Nadala sam se. Čekala.

Jednog dana, došao je novi mladić. On je govorio o islamu, o ljepotama Allahove vjere. Počeli smo da šetamo uz razgovor za vrijeme odmora. Iako je to bilo naočigled svih učenika i nastavnika, ja se nisam osjećala dobro. On mi je predložio da budemo u „šerijatskoj vezi“… Kakva je to veza? Rekao je da je to veza, ali bez dodira, osamljivanja i slično. Ja sam rekla da ne znam da sam pročitala igdje da to tako može, a zaista sam pročitala mnogo literature. Rekao je da je to i njemu čudno, ali da je čuo da se to može tako. Kasnije je poslušao predavanje nekog od alima, i rekao je da je to samo jedna u nizu šejtanovih zamki. Hvala Allahu da se taj brat iskreno bojao Gospodara!

______________

Međutim, ja sam tu vidjela nešto kod sebe: ma koliko sam pazila na Allahove granice, ja sam bila kao bosonoga, neodjevena djevojčica sa šibicama! Šibali su me vjetrovi iskušenja, i bilo je samo pitanje trenutka kada ću zaspati klonula od umora i očaja. Nisam mogla lagati sebi; poželjela sam duboko u srcu da može biti i da postoji nešto što se zove „šerijatska veza“. Tako bih i ja mogla reći da sam „normalna“, i napokon potvrdno odgovoriti, pa time i ušutkati one „imaš li momka“ nasrtljivce.

Kakva zabluda, kakva zamka!! Zaista, šejtan ne odmara od svoje misije na koju se zakleo: “E tako mi dostojanstva Tvoga,” – reče – “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!” “Istinom se kunem i istinu govorim” – reče Allah – “sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti!” (Sad, 82-85.)

Zato sam morala biti iskrena prema sebi. Nije meni trebala zaštita samo od drugih, oko mene. Meni je trebala zaštita od mene. A hidžab je zaštita. “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je.” (El-Ahzab,59.)

Razumiješ li me? Odoljela sam svima, i „malima“ i „velikima“, ali sebi sam pod noge pala! Tu sam odlučila da učinim ovo što sam ti rekla na početku. Jer, vidiš, lahko je moglo doći i do takvog nečeg. Mene nije čuvao niko i ništa, osim Uzvišeni, Koji mi je darovao bogobojaznost, odnosno svijest da me On vidi iako ja Njega ne vidim, pa čak mi je darovao i stid pred Njim, jer Ga volim.

Došla sam kući, odlučila se da više ne izlazim iz kuće bez hidžaba, makar nikad ne izašla, makar svijet propao, jer sam sigurna bila: mojim hidžabom niko nije obespravljen, niti zakinut! Nisam nikom nametnula nešto, osim što sam donijela odluku za sebe, o sebi, o svojoj glavi i „frizuri“. Onako kako su me pustili, i kako su me savjetovali da „proživim malo“, ne bi se trebali plaho iznenaditi scenariju koji je bio lahko moguć u takvim okvirima. Zato sam im ga samo nakratko priuštila. Ne ponosim se time, stid me i sad kad pomislim na to, ali eto… zaista, kad pričaš sa Englezom, pričaj engleski jezik ako želiš da te u potpunosti razumije.

„Mama, babo, ja sam trudna! Šta da radim, pomozite mi!“, rekla sam totalno ozbiljna. Mama je počela vikati, babo se skamenio, a ja sam stajala pred njima kao da sam u nekom filmu u kojem greškom glumim. Nakon galame, upitala me mama: „Kako si to sebi mogla dozvoliti?! Sad i da te ubijem, ne mogu vratiti vrijeme i ispraviti taj belaj!“ „Ja sam samo iživljavala svoju mladost onako kako ste i vi smatrali da je ok…“ „Ma nemoj?! Nisam ti rekla da se nekom prepustiš da te iskoristi, i da dozvoliš da ostaneš trudna!“

„Nisi, istina je. Čak si me upozoravala da pazim svoju čast. Ali, vidi: mladost je to. Ne možeš gladnom tigru baciti meso pred njušku, i očekivati da ga ne pojede.“ Babo je rekao: „Dijete ima pravo.“ I počeo je plakati. Rekao je još: „Naše si dijete, kako god bilo, mi ćemo pomoći da zlo ne bude veće. Da Bog do nije tako! Da barem nije tako…“ „Znači, prihvatate me da i dalje budem pod vašim krovom, i ja i ovo što je sa mnom?“

„Pa, nećemo te valjda ostaviti gladnu i na ulici?! Ma, ja i bih, vjeruj, ali ne da srce, ne da srce, čovječe, al’ boli!“ „E, dobro. Ne sekirajte se. Nisam trudna. I neću ni biti dok se in šaa Allah ne udam, Allahovom Voljom. Nadam se da ostajete pri tome da me nećete ucjenjivati hranom i školom. Ja sam se pokrila.“ „Bezobraznice! Kako si se usudila da nas ovako šokiraš, kad mi srce nije puklo!“ „Pa da vas ne bih šokirala, i da vam srce ne bi puklo…“ „I? Je li se srce smirilo, jesu li nasrtaji iz okoline prestali?“ „Hehehe! Itekako! Obaraju poglede i kad ne bi. I kad ja ne bi, možda, nekako me stid da obespravim svoj hidžab, više nego samu sebe.“

Još uvijek nisam odobravala to što je uradila. Ipak, razumjela sam je. Očajno stanje dovodi do očajnih poteza. Hvala Allahu Koji čuva našu omladinu bolje od nas roditelja, koji zaboravimo da željeti svom djetetu najbolje, ne znači automatski da i činimo najbolje.

Novac. Ono što ljudi najviše vole. Ono što može smanjiti tugu ali ne i kupiti sreću. Dosita ne može kupti sreću – osim jedna vrsta novca. On sigurno može kupiti sreću. Novac koji udijelimo na Njegovom putu. Divan je osjećaj trgovati sa Allahom. Divan je osjećaj znati da nešto daješ samo radi Njega, radi Njegovog zadovoljstva. A ništa, ništa nam ne smije biti draže od Njega. Škrtariti zapravo znači- ne vjerovati u trgovinu sa Allahom. Ne dijeliti znači  ne vjerovati da On daje opskrbu. A divna su Njegova obećanja onima koji udjeljuju na Njegovom putu.

„Ko je taj koji će Allahu drage volje zajam dati, pa da mu ga On mnogostruko vrati? – A Allah uskraćuje i obilno daje, i Njemu ćete se povratiti.“ (El- Beqare, 245)

„Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.“ (Ali Imran, 92)
________________________

Ovih dana su u toku akcije za kupovinu prostorija za školu Kur’ana „Bejan“. Koliko god nam se činilo da mi pomažemo „Bejan“- zapravo, „Bejan“ je prilika pružena nama, Njegovom milošću, da zaradimo Njegovu nagradu i da čak i za najmanji iznos novca iskreno dat- imamo trajnu sadaku od koje će nam pristizati dobra djela i nakon naše smrti. „Bejan“ je naša prilika za trgovinu sa Allahom, prilika da Mu zajam damo. „Bejan“ je prilika da sevapi od učenja Kur’ana pristižu na naš račun dobrih dijela i onda kada mi ne učimo ili kada više ne budemo učili Allahov govor. Bilo koliki iznos, kod Njega je vrijedan. Čak i iznos od 1 KM Njemu je vrijedan ako je dat dragog srca zarad Njegovog zadovoljstva.

Ispričat ću vam jednu svoju priču, ibreta radi. Ispričat ću vam kako je On divan!

Prije nekoliko godina desilo se da sam kod sebe imala samo 1 KM. Idući putem, razmišljala sam šta uopšte da kupim za tu marku. Ako ćete iskreno, za sve što je meni tada trebalo, marka je bila nedovoljna. Sa tim mislima nailazim na čovjeka, starijeg dedu. Mršavan, promrzao, sjedio je na putu pored jednog drveta blizu „Doma zdravlja“. Nije prosio. Stari bosanski dedo. Skroman ali obrazli. Pretpostavljam da mu je za nešto bitno nedostajalo novca, možda čak za neki lijek. Prolazeći pored njega pomislila sam da mu dadnem onu zadnju marku. Ali, znam- meni neće ostati ništa. I to me je pokolebalo, pa sam produžila dalje. Nisam mu dala. Međutim, više se nisam mogla baviti sobom. Od kad sam vidjela dedu- bio je ispred mojih očiju. Nakon dijela puta odlučila sam da ću se vratiti i ukoliko ga ponovo vidim dati mu onu marku. Nije puno. Ali ja nisam imala više.

Ugledala sam ga na istom mjestu. Ne mogu vam opisati koliko mi je bilo drago što sam ga našla i ne sjećam se kada sam nekom nešto dala „dražeg srca“ kao onu marku njemu. Nije mi rekao hvala. Samo je oborio pogled zemlji i podigao ruke prema nebu, kao da dovi. Ostao je tako. A ja, ja sam se udaljila od njega punog srca. Prvo, jer više nemam brigu šta kupiti za onu marku. Drugo, jer sam pobijedila šejtana i njegove vesvese. Elhamdulillah.

Vraćala sam se kući. Odjednom ispred mene lik poznate žene, stare prijateljice mojih roditelja. Žurno mi je trčala u susret. Nakon što me upitala za zdravlje i zdravlje roditelja, otvarila je novčanik i izvadila 10 KM. Dala mi je novac uz objašnjenje: „Vidjela sam te kad si prošla, ali dok sam se rastala sa ženom ti si već bila daleko. Kupi sebi čokoladu. Baš sam se obradovala što te vidim.“

 Uspjela mi je „utrpati“ novac, a ja sam joj se zahvalila. Rastale smo se. Jedva sam skrivala suze od radosti i zadovoljstva. Ne zbog onih 10 KM koje sam dobila, već zbog shvatanja da je On primio od mene i tako malo,  nagradivši me deset puta više još na ovom svijetu shodno ajetu: „Ko uradi dobro djelo, bit će deseterostruko nagrađen.“ Osjećala sam se toliko zadovoljno i sretno. Njegovo obećanje je istina. Znala sam i prije, ali se moj jekin tada učvrstio. Vjerujmo Njemu. On nas neće iznevjeriti. Dajimo od onog što nam On daje, draga srca, nadajući se Njegovom zadovoljstvu.

Ovu priču mi je ispričao šejh koji je lično bio na mezarju tokom dženaze jedne žene. Od početka situacija nije bila dobra, dok su je gasulili njeno lice i njen miris su bili čudni, ali tada su sve to zanemarili. Sve dok nisu odnijeli tijelo do mezarja: Htjeli smo da stavimo ovu ženu u kabur, ali njeno tijelo nikako nisu mogli da podignu. 5 – 6 braće pokušavaju da podignu tijelo, ali nisu mogli. Prišlo je još nekoliko braće, i opet isto. Bilo ih je dovoljno da podignu auto, a nisu mogli ovo tijelo, tijelo sitne žene. Šta se ovo dešava? Tijelo ne mrda sa mjesta.  

Čitao sam mnoge knjige, ali nikada nisam naišao na ovakav slučaj. Imate smjernice: ako krvari – uradite ovako, ako je raskomadano – uradite ovako, i slično. Ali nikada nisam naišao na ovakvu situaciju. Situacija je bila jako loša, pa sam morao da pozovem jednog šejha pa upitam šta da radimo. Rekao mi je: “Uči Kur’an.” Odgovorio sam: “Ali umrli ne može da čuje učenje Kur’ana, pa zašto to da uradim?” -“Ne mogu ti dati nikakav odgovor, samo uči.”  

Pa sam se vratio kod mejita i počeo da učim Kur’an. Primijetio sam da su tada ljudi mogli da podignu jednu njenu nogu. Hvala Allahu, makar nešto. Nastavio sam da učim, pa je tijelo postajalo sve lakše. Tri sina ove žene su nosili njeno tijelo u kabur. Tada me je neko pozvao, pa sam prekinuo sa učenjem. Istog trenutka sam vidio kako su ta tri sina pala u kabur jer je tijelo opet postalo teško i nisu ga mogli držati. Nastavio sam učiti Kur’an i govorio im šta da rade i koji dio tijela da podižu.  

Jedan od sinova je konstantno plakao, pa sam ga upitao šta nije u redu. Odgovorio je: “Molim te ne govori drugima o ovome, ne govori o našoj majci, sačuvaj ugled naše porodice.” Odgovorio sam: “Nisam ništa ni vidio, o čemu pričaš?” – “Ništa šejh, samo toliko, nemoj o ovome pričati, sačuvaj ugled moje majke.” Nisam razumio ništa.  

Kada su je spustili u kabur, taj sin je rekao: “Mogu li da vidim lice svoje majke?” Sišao je i pogledao majčino lice. Nakon toga je izašao i počeo plakati još više. Tada je rekao da će mi otkriti o čemu se radi, ali da obećam da neću drugima to pričati spominjući njeno ime. Kada je sve obavljeno, sklonili smo se sa strane i upitao sam ga o čemu se radi, zašto toliko plače. “Šejh, sada ću ti reći samo jednu stvar – ova žena koju smo upravo ukopali nije moja majka.” Odgovorio sam: “Ali ja imam papir na kojem stoji njeno ime, to je tvoja majka.” – “Kunem se Allahom, dok su je gasulili, bio sam tamo, i njeno je lice je tada bilo normalno. A ono što sam upravo vidio, bio je poput uglja, poput crnog kamena. To nije bila moja majka.” Počeo je opet plakati. Nije mi htio reći o čemu se radi, samo je otišao. 

Nakon par mjeseci, klanjao sam dženazu i prišao mi je čovjek sa dugačkom bradom, obučen u bijelu gelabiju i imao je trag sedžde na svom čelu. “Šejh, sjećaš li me se?” – “Podsjeti me, ne prepoznajem te.” – “Sjećaš li se prije par mjeseci da tijelo jedne žene nikako nije htjelo da uđe u kabur? Ja sam njen sin.” – “Sjećam se, tada si drugačije izgledao.” – “Da, hvala Allahu, pokajao sam se i promijenio.” – “Zašto si tada pobjegao, zašto mi nisi rekao o čemu se radi? Obećao si mi i moraš ispuniti obećanje.”  

“Sada ću ti reći o čemu se zapravo radilo. Moja majka, tokom cijelog svog života, nikada nije klanjala. Nikada u svom životu. Zato je odbijala da ode Allahu, iako je to tada već bilo mrtvo tijelo. Zato sam plakao, a nakon toga sam vidio njeno lice, bilo je potpuno crno, poput uglja, kao da to nije bila moja majka.” 

Dr. Abdulmuhsin Ahmed kazuje: Poslije predavanja prišao mi jedan mladić i obratio mi se tražeći pomoć i savjet. Tom prilikom ispričao mi je sljedeće: “Jedne večeri nakon jacija-namaza sjedio sam u sobi i kako sam bio sâm, a nisam mogao spavati, sjeo sam ispred kompjutera i otvarao islamske stranice. Vrijeme je prolazilo i počeo sam ulaziti i na neke druge stranice i tada su mi se počeli pojavljivati i linkovi nemoralnog sadržaja. Na početku sam odolijevao, ali malo-pomalo privuklo me i otvorio sam jedan link. Nisam se mogao zaustaviti: gledao sam sliku za slikom, video za videom…

U jednom trenutku kao da me nešto protreslo i ugasio sam kompjuter. Dok sam odlazio na spavanje, imao sam osjećao kao da se cijeli dunjaluk sručio na mene. Kada sam legao, uzeo sam  telefon da namjestim zvono na sat vremena prije sabaha kako bih ustao na noćni namaz koji sam dotad inače redovno klanjao svake večeri, svjestan Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi u sahih hadisu: ‘Znaj da se čast i ugled vjernika nalaze u noćnom namazu’, moleći Allaha svake večeri da mi pomogne da ustanem, jer sami ne možemo ustati.

Pokušavo sam zaspati, ali nisam mogao, san mi nije dolazio na oči. U tom trenutku duša mi je govorila da me neće probuditi na noćni namaz. Žarko sam želio zaspati, ali nisam mogao. U mislima mi je duša ponavljala: ‘Allaha mi, nećeš ustati! Taj sat ti neće pomoći! Allaha mi, neće te probuditi! Ustajanje na noćni namaz je čast i ne daje se svakome.’ Tada sam mislio o tome kako me Allah dotad počastio noćnim namazom, a sad sam osjećao da neće dozvoliti da se probudim. Prevrtao sam se po krevetu, a duša koja samu sebe kori, rekla mi je: ‘Ustani sada…’

U tom trenutku sjetio sam se hadisa: ‘Koji god čovjek učini grijeh, a zatim uzme abdest i klanja dva rekata i zamoli Allaha za oprost, bude mu oprošteno.’ Ali, tada je glas u meni rekao: ‘Spava mi se…’ Duša koja samu sebe kori opet se javila: ‘Ustani i klanjaj sada, neće te probuditi poslije, ustani i klanjaj sada!’ Tada su mi polahko počeli naumpadati ajeti: ‘I obavljaj molitvu početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju loša’ (Hud, 114). To što si maloprije uradio, ‘to je pouka za one koji pouku žele’ (Hud, 114).

Dok je jedan dio mene želio ustati i klanjati, drugi je želio spavati, i dok se vodila ta borba u mojoj duši, naumpao mi je drugi ajet: ‘Bokovi njihovi postelja se lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju’ (Es-Sedžda, 16). Tada sam odlučno ustao, uzeo abdest i počeo klanjati. Odmah nakon što sam proučio ‘Ve led-dallin’ i izgovorio ‘amin!’, sjetio sam se Allahovih riječi: ‘Da li je onaj koji u noćnim satima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na tle i stojeći…’ (Ez-Zumer, 9)

I dok sam to učio, upitao sam se zašto vrijeme provodi u molitvi i nastavio sam učiti: ‘…strahujući od onoga svijeta…’ (Ez-Zumer, 9). U tom trenutku obratio sam se sebi: ‘Allaha mi, zaustavit će te i pitati za ove video isječke koje si gledao. Zaustavit će te zbog maloprijašnjih prizora.’ Nastavio sam učiti: ‘…strahujući od onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga… “Reci: Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju i pouku primaju!’ (Ez-Zumer, 9).

Kada sam učinio sedždu, dok je moje čelo bilo prislonjeno na tlo, izgovorio sam: ‘Gospodaru, ja strahujem od onoga svijeta! Tako mi Allaha, ustao sam da klanjam zato što strahujem od onoga svijeta! Gospodaru, ja se nadam Tvojoj milosti, smiluj mi se prije nego što zaspim!’ I samo sam ovo dovio na sedždi. Klanjao sam dva rekata bez vitr-namaza, pa sam legao i zaspao. Tako mi Allaha, osim kojeg drugog boga nema, probudio sam se na minutu prije nego što će sat zazvoniti. Kada sam se probudio, pogledao sam u sat i vidio da je ostala još minuta do alarma.

Tada sam ustao, uzeo abdest i klanjao onoliko koliko je Allah htio da klanjam, a u duši mi se sve kidalo, lomilo me, grižnja savjesti nije me napuštala tako da sam se osjećao kao da sam prašina, kao muha, toliko sam se osjećao bezvrijedno. U tim trenucima poželio sam da se za počinjeni grijeh bilo čime iskupim. Kako je bilo vrijeme sabaha, otišao sam u džamiju i  klanjao sabah-namaz. Dotad sam nakon sabaha obično odmah izlazio iz džamije, ali ovog puta ostao sam sjedeći u džamiji, sjetivši se hadisa u kojem se kaže da meleki traže oprosta za čovjeka sve dok se nalazi na mjestu na kojem je klanjao, govoreći: ‘Allahu, oprosti mu i smiluj mu se!’ Želio sam se iskupiti za grijehe pa sam ostao sjedeći u mesdžidu.

Poslije sam izašao i naišao na radnika koji radi na održavanju čistoće (koji većinom imaju jako mala primanja), pa sam se sjetio da sadaka gasi srdžbu Gospodara, pa sam rekao: ‘Gospodaru, ugasi srdžbu prema meni!’ Zatim sam izvadio ono novca što sam imao u džepu i dao tom čovjeku. Dok sam hodao putem, srce mi se cijepalo i skrušeno sam se obraćao Allahu, koji je jedini znao u kakvom se stanju nalazim: ‘O Allahu, o Gospodaru, Ti znaš da su ovom siromahu potrebni novci koje sam mu dao i da je on siromašan u odnosu na mene, a ja sam siromah u odnosu na Tebe, pa mi se smiluj i oprosti mi!’

Kada sam došao do auta, samo što sam otvorio vrata, šejtan mi dođe govoreći:  ‘S kim se ti igraš? Noću Mu griješiš pa dođeš sa nekoliko dinara sadake i misliš da je sve završeno, da ti je oprošteno?!’ U prsima me ponovo stegnulo, osjetio sam veliku tegobu. Upalio sam radio i na radiostanici koja je bila namijenjena za slušanje Kur’ana, čuo sam Allahove riječi: ‘Zar ne znaju oni da jedino Allah prima pokajanje od robova Svojih i da samo On prihvata milostinju,  i da je samo Allah onaj koji prašta i da je On milostiv?!’ (Et-Tevba, 104).

Tada sam ugasio radio, poruka je bila jasna. Radosno sam izgovorio: ‘Slavljen neka je moj Gospodar! Program radija je za čitavu godinu. Slavljen neka je Onaj koji je pustio ovaj ajet, od svih trideset džuzeva, onda baš kada sam ja upalio radio: ‘Zar ne znaju oni da jedino Allah prima pokajanje od robova Svojih i da samo On prihvata milostinju, i da je samo Allah onaj koji prašta i da je On milostiv?!’” (Et-Tevba, 104)

Radi se o čovjeku, kojem je rađena operacija na srcu, te nakon što je doktor završio uspješno tu operaciju, nakon par dana primjetio je na pacijentu nešto čudno, počeo je da se žali na bolove u stomaku, te je izgubio svijest. Doktor je odmah izvršio pregled, a zati ga je odmah odveo na operaciju, i kad je vidio nije mogao da vjeruje, organi ovog čovjeka se raspadaju, doktor se zaprepastio, nikad ovo u svojoj karijeri nije vidio. Pokušavao je da spasi čovjeka, ali je čovjek pao u komu…

Nakon par dana se budi i progovara, dovedite mi „tog i tog“ čovjeka, doktor je požurio do telefona i nazvao tog čovjeka, i kaže mu, ovdje imam pacijenta koji je na samrti, probudio se iz kome i traži tebe, da dođeš, čovjek odgovara, ne želim da dođem, da Bog da umro u najgorim mukama. Pa mu doktor kaže, ma čovječe, halali mu šta god da je, organi mu se raspadaju, čovjek je na samrti, a čovjek sa druge strane telefona odgovara isto.

Pa ga doktor pita, šta je to bilo, te dobi odgovor: “Taj čovjek je prije 30 godina, uzeo meni i mojoj djeci sve nasljedstvo što smo dobili, ostavio mene i djecu u siromaštvu, ja ga svaki dan već 30 godina kletem, da ne umre, dok mu se svi organi ne raspadnu, te umre u najgorim mukama…”
***

Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odlučio da pošalje Muaza u Jemen, savjetovao ga je riječima: „Čuvaj se dove (kletve) onoga kome je nepravda učinjena, jer zaista između njegove dove i Allaha ne postoji nikakav zastor.” (Bilježi Buhari)

“O ljudi! Navodi se primjer, zato ga poslušajte. Uistinu! Oni koje prizivate mimo Allaha, neće stvoriti mušicu, makar se skupili radi nje. A ako bi im mušica nešto ugrabila, ne bi to od nje izbavili. Slab je onaj ko traži, i ono šta se traži!

Ne cijene Allaha istinskim cijenjenjem Njegovim. Uistinu! Allah je Silni, Svemoćni.” (Kur’an, 22:73,74)

Uzmimo kao primjer skakavce koji žive u Americi, u oblasti New England. U maju mjesecu, kada stupe u 17. godinu života, ovi skakavci iz mračnih pukotina ispod zemlje, u kojima su živjeli dugo godina, izlaze na površinu. Kada bi se ljudima reklo: ”Zatvorit ćemo vas u mračnu prostoriju, bit ćete bez sata i bez kontakta sa vanjskim svijetom, i svi zajedno nakon 17 dana trebate izaći vani.” Budite sigurni da većina njih ne bi uspojelo potrefiti čak ni taj relativno kratki period od 17 dana. Može li biti ljepši primjer grupnog proživljenja na ahiretu ljudi, čija su tijela na kraju ovosvjetskog života položena u zemlju? Ukratko, ljudi i skakavci su na sličan način pod zemljom i nakon što dugi period ostanu pod zemljom, zajednički i odjednom izlaze na površinu.
U Kur’anu se navode primjeri da bismo uzeli pouku. Razmišljanjem o navedenim ajetima shvatit ćemo ljepotu primjera koje Uzvišeni Allah navodi, a shvatit ćemo i poruke koje nam se ajetima upućuju.

Govoreći o počastima kojima je obdaren Sulejman, a. s., iz 16. ajeta sure ”An-Naml” saznajemo da je bio podučen i jeziku ptica.

Iz nastavka iste sure razumije se da je Sulejman, a. s., znao i jezik mrava, a u 18. ajetu se daje primjer međusobnog komuniciranja mrava.

Pogledaj pčelu, obrati pažnju na pouku koju izvlačimo posmatrajući je, gledajući na nju kao na znak.

Islam mi je bio stran

Dugi niz godina sam se bavila tematikom islama, ali ipak, nikada nisam ni pomislila da bih i sama mogla postati muslimanka. Kakve li samo apsurdne ideje?! Ja muslimanka, ne nikada! Kršćanstvo je za mene predstavljalo jedinu ispravnu religiju, jer… Ustvari, ni sama ne znam zbog čega, jer nisam imala nikakve dokaze. To je jednostavno bilo tako. Vremenom sam došla i do nekog saznanja o islamu, međutim ta vjera mene lično nije tangirala, niti je dopirala do srca. Ja sam bila ponosna rimokatolkinja, a istovremeno sasvim zadovoljna sa svojim dubokim snom u kojem sam se nalazila. Ali zašto sam se onda počela interesovati za islam?

Neki od vas će pomisliti; pa da, ponovo tipični primjer, ali uistinu je uopšteni razlog mog interesovanja za islam bio moj muž. Ukoliko tvoj partner pripada nekoj drugoj religiji, suprotnoj od tvoje, onda to mora uzrokovati određenu radoznalost. Ipak, moram priznati da je islam dugo vremena za mene predstavljao samo vjeru moga muža i ništa više od toga. Ja sam imala svoju vjeru, a on njegovu.

Nakon devet godina školovanja u privatnoj katoličkoj školi, čovjek bi mogao pomisliti da dovoljno poznajem kršćanstvo i da sam po pitanju svoje vjere dovoljno sigurna i informisana, međutim, vremenom se ispostavilo da to nije tako. Često sam mužu za neke stvari u kršćanstvu davala odgovor da je to tako i da se u to jednostavno mora vjerovati, bez ikakvog dubljeg i temeljnijeg razmišljanja o tome.

Čak na neka jednostavna i logična pitanja ja mu nisam mogla dati odgovor. Ali, kakve to veze ima!? Zašto nešto istraživati i stavljati pod sumnju!? Ja sam vjernica, ne činim nikome ništa nažao, nisam nikoga ubila i slijedim deset zapovijedi – u najmanju ruku onoliko koliko sam u mogućnosti. Uostalom možete li Vi, bez uzimanja Biblije u ruke, nabrojati deset Božijih zapovijedi?

Osim toga, ja sam krštena i kajem se za učinjene grijehe. A za koje grijehe? Jesam li uopšte kakve činila? Po završetku škole, nisam više odlazila na ispovijed, iako je to prema crkvenom učenju, jedini način za oprost grijeha. Znači, ipak ne tako bezgriješna. Ako sada sve ovo malo razmotrim, uviđam da sam sve ove godine slijepo lutala, kao da sam imala naočnjake na glavi.

Znate one naočnjake koje nose konji kako ne bi mogli gledati ni lijevo ni desno. Islam ovakvo stanje opisuje odličnim terminom – «vrijeme neznanja (džahilijeta)». Iako sam se uvijek osjećala kao slobodna, emancipovana i otvorena mlada žena, moram priznati da su ove osobine po pitanju moje religije ipak imale određene granice. Nisam preispitivala ništa i nikoga, kao što nisam uviđala nikakve kontradiktornosti i besmislice. No ipak se i to počelo iznenada mijenjati.

Sve je počelo tako što je moj muž nekako usput spomenuo da je jedna naša poznanica prešla na islam. Moja prva reakcija je bila: «Zaboga, ne! To ne smije biti istina! Šta su joj to uradili! Jeli to njen muž uistinu uspio! Jadnica!» Samostalno razmišljanje i svjesnu odluku o prelasku na islam ove poznanice u prvom momentu nisam htjela priznati. Naravno, bilo je lakše njen prelazak na islam predstaviti kao pranje mozga, negoli se detaljnije pozabaviti sa pitanjem zbog čega jedna žena, u jeku svoga života, donosi takvu odluku.

Kakve li samo arogancije koja me tada spopala?! I desilo se to da je upravo ova poznanica u moj život unijela prekretnicu. Jednoga dana ona me je pozvala na jednu diskusiju sa ženama u koju bi se ja, prema njenom mišljenju, mogla jako dobro uklopiti.

Tako sam i otišla tamo kako bih upoznala žene muslimanke i uz to, perema njenoj tvrdnji, primjerne vjernice. I uistinu, te žene su me oduševile kao i njihovo znanje koje su one posjedovale po pitanju vjere. Ja sam počela postavljati pitanja, a sa dobijenim odgovorima su mi mnoge stvari postajale jasnije. U prvom momentu nisam ni bila svjesna da me ti odgovori orijentišu ka islamu i da ću i sama ubrzo postati njihova sestra. Jedna bitna činjenica mi je tokom ovih diskusija postajala jasnijom; moje znanje o kršćanstvu nije baš blistalo.

Pa je li moguće da čovjek za sebe kaže da je vjernik – kršćanin, a da ni samom sebi nije u stanju da objasni u šta i kako vjeruje. Šta su ustvari temelji vjere u kršćanstvu? Kako izgleda život poslije smrti? Šta je trojstvo i kako to razumiti? Zar nije ovo učenje i previše komplicirano za običnog čovjeka? Ali upravo su ove teško objašnjive teze u principu okretnica i glavna tačka kršćanskog učenja.

Ja sam pokušala da zastupam i ujedno zaštitim kršćanstvo, ali za tu ulogu mi je trebalo dosta jakih i ubjedljivih odgovora koje ja nisam imala. Zastrašujuća je bila i činjenica da niko od moje familije nije mogao odgovoriti na moja jednostavna i temeljna pitanja. Rekli su mi da bih trebala otići do sveštenika, jer će mi on najbolje odgovoriti. Ali kakva je to religija koju poznaju samo duhovne vođe?! Kada samo pomislim na žene muslimanke sa kojima sam vodila diskusiju koliko je svaka od njih znanja posjedovala…

Moje znanje se sa njihovim ne može porediti, a bila sam tako ponosna i zadovoljna kršćanka. Jedino što mi je na kraju preostlo jeste da uzmem Bibliju i da je dublje prostudiram. Možda je odgovor u njoj. A gdje bi drugo bio ako ne u «Svetom pismu»?! Biblija je za mene prestavljala najlegitimniji izvor kršćanstva. Međutim, listajući Bibliju i dublje razmišljajući o onome što čitam, naišla sam na mnoge nejasnoće i kontradiktornosti koje mi prije nisu upadale u oči.

Naišla sam na mnoge odlomke u kojima se ženi oduzimaju neka prava. Termin «diskriminacija žene» bi ovdje jako dobro odgovarao. Ali, čovjek to ne smije tako posmatrati! Ne smije se sve od riječi do riječi tumačiti, nego treba slikovito i simbolično predstaviti i dočarati! To je bilo nekada, ali ne i danas! Ovakvi odgovori zaista umiruju srca mnogih ljudi, jer svako od vjere uzima samo ono što mu odgovara i to naziva iskrenim vjerovanjem.

Međutim, odlučujuće pitanje je od svega jače; Šta je Bog želio? Bila sam upravu kada sam smatrala da je odgovor u Bibliji. Kroz nju mi je postalo jasno da je od strane čovjeka oformljena jedna religija, koju Bog, ovakvu kakvo je današnje kršćanstvo, nije želio.

To nije prvobitna vjera koju je propovijedao Isus, niti je Biblija prvobitna knjiga koju je Bog objavio. Imala sam priliku da vodim opširniji razgovor sa jednim muslimanom koji je imao mnogo znanja. Ali ne samo o islamu nego i o kršćanstvu. Toliko toga je znao o poslanicima za koje sam ja u kršćanstvu čula, kao npr. o Abrahamu, Noi, Salamonu, idr. Također i o Isusu je mnogo toga pouzdano znao. Nisam se mogla načuditi da jedan musliman može toliko znati o kršćanstvu.

Mogao mi je sasvim spontano, bez imalo razmišljanja dati jednostavan i logičan odgovor. I uz sve to, imao je uvijek ubjedljiv dokaz za ono što tvrdi. Kada danas razmislim o našem razgovoru, postajem mi jasno da je on presudno uticao na donošenje moje odluke. Nakon toliko sakupljenih informacija koje sam ja tražila u želji da dokažem ispravnost današnjeg kršćanstva, preostala mi je jedina moguća odluka, prelazak na islam. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed s.a.v.s. Njegov Poslanik!
*******************************************

Od sataniste do muslimana

Esselamu alejkum,

Ime koje su mi dali roditelji je Christopher Bohar, a ime koje sam nakon prelaska na Islam uzeo je Muhammed Amin, prema imenu našeg voljenog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Ja sam 17 godišnji Musliman iz Pensilvanije. Vjere me do prije 4 godine uopšte nisu zanimale.

U to vrijeme bio sam u srednjoj školi i osjecao sam potrebu da se pobliže pozabavim vjerom. Ne znam kako se to desilo, valjda sam ušao u krivo društvo, uglavnom sam se sprijateljio sa ljudima koji su bili satanisti. Oni se nisu klanjali Sotoni kao Bogu, nego su sami sebe smatrali bogovima. Njihovo ucenje mi je izgledalo logicno i pridružio sam se njima. Iz pocetka je bilo dobro, ali onda se to pretvorilo u pakao!

Osjecao sam se praznim iznutra, postao sam depresivan, popustio sam u školi i moji prijašnji drugovi su se od mene okrenuli, što je imalo za ucinak da sam se još gore osjecao nego prije.

Poslije godinu dana sam postao ponovo kršcanin. Osjetio sam da Bog treba da ima udjela u mom životu, ali nešto je nedostajalo. U Bibliji sam vidio mnoga protivrjecja i shvatio sam da ovo NE može biti prava rijec od Boga. Kao kršcanin sam se osjecao 3-4 mjeseca, ali nikako nisam mogao shvatiti pojam “Trojstva”; zbog toga sam napustio kršcanstvo i vratio se u satanizam.

Onda se desio 11. septembar. Ovaj dogadaj me duboko pogodio i kada su mediji izjavili da su otmicari muslimani, proklinjao sam Islam i Boga, i postao sam gnjevan na sve što ima veze sa Islamom. Nakon tri hefte sam se napokon smirio, i poceo sam se malo dublje zanimati za Islam, da bi razumio islamsko vjerovanje i nacin službe Bogu. Citao sam o Islamu dva mjeseca intenzivno i shvatio sam da je Islam to za cime sam cijelo vrijeme tragao!

Naucio sam da Islam nije vjera nasilja i terorizma nego vjera razumijevanja, ljubavi, harmonije covjeka sa Bogom i sa svojom okolinom. Nekoliko dana nakon što je Ramazan poceo, izgovorio sam šehadet i time se deklarisao kao Musliman. Time sam odbacio svoja satanisticka ubjedenja i vjerovanja.

Shvatio sam da ja nisam sam svoj Bog i da je Allah subhanehu ve te’ala kao dokaz dovoljan svakom ko isitinito traži uputu. Postio sam mjesec Ramazana i procitao sam Kur’an od korica do korica. Poslije toga sam citao hadise i sve što sam citao imalo je smisla! Islam ne proklinje kao što to radi kršcanstvo. Kur’an i hadis su od mene napravili druogog covjeka! Kur’an me naucio vrijednosti cinjenja dobrih djela i važnosti nepripisivanja druga Allahu subhanehu ve te’ala.

Kako je moj iman jacao poceo sam ciniti da’vu, preko interneta (najviše kršcanima) i bio sam iznenaden kako su bilo uskogrudni u pogledu Islama, iako Islam ima dosta zajednickog sa kršcanstvom. Kao zadatak stavio sam sebi da objasnim kršcanima da mi muslimani vjerujemo u istog Boga kao i oni, koji me je naucio kako da Mu se klanjam i da kao musliman imam nadu u džennet i cak iako smo potišteni da ce nas Allah subhanehu ve te’ala pomoci, ako smo Njemu iskeno odani!

Sva hvala pripada Allahu subhanehu ve te’ala Koji mi je pokazao put do svoje istinske vjere.

Jedan prosjak došao je i pokucao na vrata Aiše, r.a., pa je njena služavka Barira, r.a., otvorila vrata, pa je prosjak rekao: ”O porodico Allahovog Poslanika, udijelite mi nešto.” Služavka je odgovorila da nemaju ništa da mu dadnu, a Aiša, r.a., koja je slušala ovaj razgovor upita služavku s kim priča, pa joj služavka odgovori da je to jedan prosjak, i da oni imaju samo šaku pšenice koju će pripremiti da se mogu iftariti kad dodje vrijeme akšama (a tada je bila ikindija). Aiša, r.a. reče: ”Daj mu to što imamo, Allah će nam dati!”

Kada je došlo vrijeme akšama Aiša, r.a., je prekinula post s vodom, jer ništa drugo nisu imali, i počela klanjati akšam namaz, a Barira, r.a., je sjedila tu i sarkastično se smijala i rekla: ”O Allah će dati, Allah će dati…” Odjednom je neko pokucao na vrata, to bješe neki čovjek koji im pokloni jednu kozu kao poklon. Kada je Aiša, r.a., završila namaz upita služavku ko je to bio, pa joj služavka začuđeno odgovori: “To je bio jedan čovjek iz našeg komšiluka, tako mi Allaha, nikad nam ranije ništa nije dao, ali danas nam je kupio kozu.” Pa joj Aiša, r.a. reče: “O Barira, nije li koza bolja od šake pune pšenice, koju si danas imala?”

I onda joj je nešto rekla, što pokaziva vjeru (iman) ovih ljudi (prvih generacija muslimana), rekla je: “Tako mi Allaha, niko od vas neće biti pravi vjernik, sve dok vam vjera u Allaha ne bude jača od onog što imate u svojim rukama”.

Ono što imaš u svojoj ruci je nešto vidljivo i opipljivo, ali vjera i oslonac na Allaha treba da bude jače od toga – to je istinski iman. Kada si svjestan da Uzvišeni daje nafaku i da će pomoći onima koji pomažu drugima. Zar nije Uzvišeni rekao: „Onima koji milostinju budu udjeljivali i onima koje je budu udjeljivale. I koji drage volje Allahu zajam budu davali – mnogostruko će im se vratiti i njih čeka nagrada plemenita.“ (EL-Hadid 18)

Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Rekao je Uzvišeni Allah:”Udijeli čovječe, udijeliću ti!“ (Buharija i Muslim)

Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema dana u kojem osvanu robovi, a da dva meleka im ne siđu i jedan ne kaže: Allahu, povećaj darežljivcu imetak! A drugi melek kaže: Allahu, podari škrtici propast!“ (Buharija i Muslim)

O ljudi, vi ste siromasi, i potrebni ste Allaha. A Allah je bogat i hvale dostojan . Svaki bogataš potreban je nekog jačeg i bogatijeg, osim Allaha. Nema niko iznad Njega. On je bogat, vlasnik milosti. Kako ćeš i pored svih svojih briga, nedaća i siromaštva postati najbogatiji!?
Voljeni brate, Allah nam je u ovoj Knjizi naveo primjer ljudi koji su siromasi materijalno, ali tako mi Allaha, on je najbogatiji siromah.
Voljeni, dođi i uzmi pouku, Kur’an je veličanstven. Dođe sa pričama ljudi kazavši: “Slušaj i pogledaj šta su ljudi uradili pa vidi šta Sam im dao.” Ako želiš da ti dam uradi isto kao i oni.
A ljudi na drugoj strani, radili su loša djela i malo uživali. “… a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili…” (El-Enam, 44) Ako želiš biti kao oni, čini ono što su oni radili. Malo ćeš se smijati ali kasnije ćeš izgubljen biti.
Allah je rekao o Musau, prvaku, alejhi selam.
Izašao je, želimo njegovo stanje ocjeniti, stanje siromaštva. Izašao je iz Egipta. Kakvo je njegovo stanje bilo, ya Rabb, na dan kada je izašao!?  “I Musa izađe iz grada, ustrašen,…” (Al Qasas, 21)  Samo prestrašen!? – Ne!
“…ustrašen, iščekujući…” (Al Qasas, 21)
Nije samo prestrašen, nego je i siguran da je neko za njim u potjeri. “… glavešine se dogovaraju da te ubiju;…” (Al Qasas, 20)
Njegova situacija nalaže da je on jako potreban sigurnosti. “… ustrašen, iščekujući…” (Al Qasas, 21)
Dođi pa poslušaj ajete, i učini ono što je Musa uradio, tako mi Allaha, Allah će ti riješiti brigu. Tako mi Allaha, osim kojeg drugog boga nema.
“I Musa iziđe iz grada, ustrašen, iščekujući šta će se desiti” (Al Qasas, 21) Kao da je pred tobom slika i ton, kao da gledaš. Izlazi iz Egipta okrećući se desno-lijevo. Allah ti daje poklone na kraju ovih ajeta, nemoj da te prođu.
Allah kaže da ima ljudi “Kad se nekom od njih ajeti Naši kazuju, on oholo glavu okreće, kao da ih nije ni čuo, kao da je gluh…” (Luqman, 7)
Kao da su mu uši zapušene, isto kao da nije čuo.
Pogledaj poklon koji ti je dao, kaže: “… ustrašen, iščekujući…” Odmah… “Gospodaru moj” – reče – … Allahu Ekber!
“Gospodaru moj” – reče – … (Al Qasas, 21)
Ako ne znaš njenu vrijednost, nisi osjetio njenu slast na sedždi, mislit ćeš da je ovo isprazan govor. Tako mi Allaha, ako nisi osjetio slast dok govoriš “ya Rabb” , dok su ljudi siromasi, do tebe, možeš im se požaliti, no međutim ostaviš siromahe po strani pa se požališ bogatom Allahu, kao što je tvoj Poslanik i Miljenik, alejhi selam, kada bi ga spopala neka situacija, bilo siromaštvo, glad, žeđ, pobjeda, hrana, odjeća, briga ili groznica, kada bi mu bilo teško zbog neke situacije požurio bi namazu pa kada učini sedždu kaže “ya Rabbi”.
Kada ti bude teško kome se prvo obratiš i pribjegneš, nekom na Zemlji ili Onome na nebesima?! Rekao je Allah: “Gospodaru moj” – reče – “spasi me naroda koji ne vjeruje (nepravednika)!”
Zlo, iskušenje i sve loše želi da potisne.
“Gospodaru moj” – reče – “spasi me naroda koji ne vjeruje!”
Dobro, napustio ih je. Sljedeći ajet: “I kad se uputi prema Medjenu,…” (Al Qasas, 22)
Izašao je pa je rekao “Rabbi”.
Potreban sam samo mog Gospodara.
Dok je bio u putu ka Medjenu, “… on reče: “Gospodaru moj…” (Al Qasas,22)
Rabbi, Rabbi, Rabbi, koliko puta je rekao Rabbi a mi se žalimo slabićima od ljudi kao da se žalimo Vladaru kraljeva. Vallahi, jedan se žali drugom, kad ga vidiš, samo što mu srce nije izašlo iz grudi, kaže desilo se ovo, problem ovaj, desilo mi se to, dođi pomozi, a kad sedždu učini, kao da je učinio sedždu nekom siromahu. Učini sedždu pa brzo se podigne, kao da je sedždu žeravice činio. Nije spoznao “Rabbi”.
Nije spoznao kako da svoj jad iznese Bogatom, subhaneh. Spoznao je samo kako da se žali ljudima, priča, priča, priča, priča i priča, jedan drugog prekidaju i žale se. A kad učini sedždu pred Vladarem kraljeva, onda kada je najbliži Allahu, ne traži svoje potrebe od Allaha, traži ih od ljudi. Sve ljudima, njima sve izlaže, ljudima, ljudima na Zemlji, a izgubio je slast riječi “Rabbi” , iz srca. “… on reče: “Gospodar moj će mi pokazati Pravi put!” (Al Qasas, 22)
Kaže: “Vallahi, ne znam gdje idem, ali tražim od mog Gospodara da se pobrine o meni.”
Ušao je Medjen. Sljedeći ajet: “A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene…” (Al Qasas, 23)
Čudne, odbijaju od vode. Jedna goni ovce s desna druga ih vraća s lijeva. Ovce se žele napojiti! – Ne! Začudio se Musa, ovce ližu vlažnu zemlju zbog žeđi, zašto ih ne napojite!?  “Šta vi radite?” – upita on. “Mi ne …” (Al Qasas, 23) Šta ne?! – Nema šanse da ih napojimo. Zašto ste onda uopšte došle? “Mi ne napajamo dok …”
“… dok čobani ne odu”
Nema šanse da se s njima miješamo. Izašle smo zbog potrebe ali ne zaboravljamo prvobitnu stvar – stvar stida, ne miješamo se s njima.
“…dok čobani ne odu” – odgovoriše one – “a otac nam je veoma star.” (Al Qasas, 23) Pogledaj prvaka, kada su oni završili i zatvorili bunar kamenom, kaže Ibn Kesir: ” ne može ga podignuti osim deset ljudi”, došao je Musa pa je pomjerio kamen. “I on im je napojio …” (Al Qasas, 24)
Uredu, odlično, ali ti si siromah, nemaš ni obroka, u strahu si, nemaš ništa, makar se požali ovim djevojkama. Reci: “Ja sam vas pomogao pa mi dajte makar vode ili obrok.”
Srce koje nije imalo potrebu osim od svog Gospodara Svemogućeg.
Uzročno – posljedična veza je u uredu, propisana je. Ali ne veži svoje srce za slabašno stvorenje jer je tvoja opskrba na nebesima. “a na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava.” (Ad Dariyat, 22)
Vallahi, ništa ti nije odobreno i potpisano, osim ako je odobrenje došlo od Allaha iznad sedam nebesa.
“a na nebu je opskrba vaša…”
Musa je došao i napojio im.
“… a onda ode…” (Al Qasas, 24)
Nije navikao da iznosi svoje potrebe siromasima.
“… a onda ode u hladovinu…”
Šta je rekao? – Riječi koje bi se trebale zlatom ispisati.
“… pa reče: “Gospodaru moj! Uistinu, ja sam …”
Osjećaš li slast ajeta?!
– Svaki put kada te nešto zadesi kažeš “Rabbi” . Ya Rabb!
“…pa reče: “Gospodaru moj! Uistinu, ja sam – šta god mi spustiš…”
Šta?! Čega je potreban? Potreban je čega?
– Sigurnost mu treba jer nema sigurnosti. Treba mu posao jer ga nema. Treba mu žena jer je neoženjen. Kuća mu treba. Čak ni obroka nema iako ga je potreban. Pogledaj prvaka, nije stao nabrajati i određivati: “Želim posao, ženu, itd … .” Ne, ne, ne. Rekao je: “Gospodaru moj! Uistinu, ja sam – šta god mi od dobra spustiš – onaj kojem treba.” (Al Qasas, 24)
Kaže: Ja sam Tebe potreban, nisam potreban nikog drugog.” Musa zna da je nemoguće, osim ako Allah želi da se obrok spusti sa neba Musau u to vrijeme, on to zna. Ali on zna, ubjeđenim znanjem, da se stvari ne određuju na Zemlji nego se određuju na nebu. “On upravlja svima, od neba do Zemlje, …” (As Sagda ,5)
Dovio je Onome koji je na nebesima pa mu je Allah uredio stvari. Zatim su se desile neke stvari u nekim kućama, pa su se ljudi pokrenuli. “I jedna od njih dvije dođe mu, …” (Al Qasas, 25)
Ko je poslao? – On od njih nije ništa tražio. Oni ne znaju da li ima obrok ili ne, da li je izašao u strahu ili ne. Ustvari, ni priču njegovu ne poznaju.
Čovjek ništa nije tražio što znači da je neovisan i bogat.
“… onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni;…”
“…oni proseći ne dodijavaju ljudima.” (Al Baqare, 273) Subhanallah!
“I jedna od njih dvije dođe mu, …”
Znači odmah, čim se obratio i iskreno pribjegao Allahu.
Kaže alejhi selam: “onoga ko se trudi da bude neovisan od ljudi, Allah će ga učiniti neovisnim od ljudi.”
Allah kada je vidio da u srcu ovog čovjeka nema nikoga do Allaha, a on je prethodno uzeo za uzroke, a od uzroka je i to što im je pomogao iskreno u ime Allaha, nije tražio nagradu za to. Reci: “Ne tražim od vas za to nagradu, … “ (Aš Šura, 23)
Kada je predao Allahu svoja djela, dovio je i Njemu pribjegao. Allah nije rekao: “Kasnije jedna od njih dvije dođe mu …”
Ne, ne, ne. “I jedna od njih dvije dođe mu, …” (Al Qasas, 25)
Tako mi Allaha velikog, nije korak napravila bez Allahovog naređenja. “I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo …” (Al Qasas, 25)
Najskuplje i najvrednije kod žene je stid.
“… i reče: “Otac moj te zove …” (Al Qasas, 25) Subhanallah!
Maloprije je on mogao reći ja sam siromah pa dajte mi nešto ali sad mu ljudi dolaze i nude, pogledajte bogataša.
On je rekao da je siromah, i da je potreban ali najbogatiji siromah.
“Gospodaru moj! Uistinu, ja sam – šta god mi spustiš od dobra – onaj kome treba.” (Al Qasas, 24)
A ti kada bi iznio svoje žalbe i potrebe Allahu, sa činjenjem uzroka – ono što je do tebe, da tvoje srce kada sedždu učini, iz njega žalbe i molbe izlaze, a što se tiče ljudi moguće je da ćeš preko njih prikupiti te potrebe. “I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo i reče: “Otac moj te zove da te nagradi… “ (Al Qasas, 25) Pokloni su počeli stizati, bogatstvo sa svih strana.
“… da te nagradi zato što si nam stoku napojio!” (Al Qasas, 25)
Evo ti sada obroka, uzmi obrok. Što se tiče tvoje potrebe za hranom sada je ona ispunjena. Uzmi obrok.
Ostalo je posao, kuća, žena… Jel tako?! Plata. “Ja želim da te oženim …” (Al Qasas, 27)
Svo to siromaštvo postaje bogastvo sada. On je došao kao siromah, nema žene niti išta drugo. Želio je samo zalogaj ali pogledaj Bogatog kada odredi, subhaneh.
Ponude su mi pristizale a on sjedi.
“Ja želim da te oženim jednom od dvije kćeri moje” – reče on (Al Qasas, 27) Ti izaberi jednu a ja ću te njome oženiti.
Uredu, ali posao!? Ljudi, ja sam istraživao na internetu pa sam tražio radne ugovore svjetskih kompanija, najduži ugovor ne prelazi pet godina. Radni ugovor radnika je pet godina.
Ima ih i od godinu, i od dvije.
Musaov ugovor je bio na osam godina, a kada bi dovršio deset,  to bi još bolje bilo. Dajemo ti ugovor na deset godina.
Ima ljudi sa diplomama koji ne mogu naći posao da radi godinu dana.
Bogastvo mu se slivalo sa svih strana u svim poljima kada je svoju potrebu za Jednim koji račune svodi iskazao, subhaneh.
Sve mu je došlo, posložilo se … ali ostao je uplašen. Je li tako? – Dobio je hranu, ženu, posao, prebivalište ali ostao je uplašen.
Šuajb mu je rekao: “Ne strahuj, spasio si se naroda koji ne vjeruje!” (Al Qasas, 25)
Svo bogastvo mu je došlo kada je ovisnost pokazao Gospodaru Zemlje i nebesa, subhaneh.

Mnogi od nas su osijedili zbog  razmišljanja o dugu, a nije razmislio o rješavanju duga  poniznošću pred Allahom.  Na aerodromu u Džidi dok sam  ovdje dolazio nazvao je nepoznat broj, vallahi ga ne  znam, kaže: “Šejhu, ja sam bio zabrinut, bolestan, imao vesvese, sihr, zadužen, otpušten s posla.” Šta  mislite o ovim problemima koji su se sakupili na jednog  insana? Nastavlja: “Bio sam ustrajan u istigfaru, u  fatihi, i jezik mi je neprestano izgovarao ‘La havle ve  la kuvvete illa billah‘. Vallahi sam se izliječio, dug  riješio, i sada sam na poslu. Vallahi šejhu, nisam ništa  više govorio do ‘La havle ve la kuvvete illa billah’.

Poslušao sam tumačenje ovih riječi, i o njima  razmislio.” Neki od nas kažu ‘La havle ve la kuvvete  illa billah’, ali ne zna njihovo značenje. Snaga i  promjena je kod koga? Kome se vraćamo, u čijim rukama su  ključevi izlaza? Ko je taj koji otvara kada se na  njegova vrata pokuca?Ko je onaj koji sve čuje i vidi?  Ko je vladar i neovisan o drugima? To je Allah! Baci  se pred Njegova vrata! Neće ti ostat nijedna briga a da
izlaz nećeš dobiti.

Svi imamo brige i  dugove, svi u svojim kućama imamo neki problem, svi  imamo bolesnika, vallahi su svugdje vrata zatvorena, a  iza svakih zatvorenih vrata ima nevoljnika, ima  bolesnika, zabrinutih, ima urečenih, zaduženih, ima i  ima, ili nije tako braćo? Čak i bogat čovjek makar vrata  zatvorio, iako ima milijardu, naći ćeš ga depresivnim i  zabrinutim, rukju mu uče, pije tablete za anksioznost,  zabrinut je, strahuje za sutra, boji se nestanka svog  bogatstva, boji se ako ode neće se vratiti. Svi ljudi  žele mir i smiraj.

LA HAVLE VE LA KUVVETE ILLA BILLAH (Nema ni snage niti moći osim kod Allaha)

Ovim riječima čovjek se predaje Allahu, Njegovoj snazi i odredbi. Kaže Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ove riječi su lijek za stotinu bolesti, od kojih je najlakša briga.”

Vratio sam se sa toga puta poslije 4 godine i pred kućom sam vidio malo žensko dijete, i to je bilo najljepše stvorenje koje sam ikad vidio, nikad ništa ljepše u životu ne vidjeh. Upitao sam suprugu o ovoj curici pa mi je odgovorila da je to naše dijete…

Zabilježeno je da je Abdullah ibn Mugafela r.a. ispričao: “Sjedio sam jedne prilike sa Allahovim Poslanikom Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, pa sam mu pričao sta sam učinio u džahilijetu (vremenu prije nego sšto je saznao za Islam i postao musliman). Rekao sam: “Allahov Poslaniče, mi smo prije dolaska Islama ukopavali živu žensku djecu, jer se smatralo da je sramota kad bi se nekome rodilo žensko dijete. Ja sam jednog dana otišao na dug put, a moja žena, koja je bila trudna, je ostala kući.

Vratio sam se sa toga puta poslije 4 godine i pred kućom sam vidio malo žensko dijete, i to je bilo najljepše stvorenje koje sam ikad vidio, nikad ništa ljepše u životu ne vidjeh. Upitao sam suprugu o ovoj curici pa mi je odgovorila da je to naše dijete. Rekao sam ženi da obuče curici najljepšu odjeću (običaj je bio da se curice obuku u najljepšu odjeću prije nego što se ukopaju), a žena je naslutila šta želim pa mi je rekla da je curica emanet, koji mi je Bog dao, pa da to ne smijem pronevjeriti.

Ja sam joj odgovorio da imam namjeru da odvedem curicu do rodbine i da im pokažem curicu. Izašao sam sa kćerkicom u pustinju i uputio se prema jednom zapuštenom bunaru, a djevojčica je skakutala oko mojih nogu, razdragana što sto je napokon srela svoga oca. Kada smo stigli do bunara, uzeo sam je za noge i nagnuo nad bunar, ali nisam imao srca da je bacim, pa smo se vratili. Ali uz put sam pomislio šta će reći ljudi ako je ostavim u životu, pa sam se ponovo vratio bunaru, pa sam istu stvar učinio, ali ponovo nisam imao srca da bacim svoju kćerkicu.

Kada sam se po drugi put odmaknuo od bunara, opet sam pomislio šta će reći narod, pa sam se po treći put vratio bunaru, uhvatio kćerkicu za noge da je bacim, a ona je zapomagala i rekla:” Oče, nemoj pronevjeriti emanet” – sjetila se riječi koje je njezina majka rekla, ali ja sam je bacio. Pa sam sjeo pored bunara i čuo sam njezine kriktaje u vodi dok se do jednom nije ušutjela.
Kada sam završio sa ovom pričom, pogledao sam u Poslanika, saallallahu alejhi ve sellem, pa sam vidio da niz njegovo lice cure suze.

Pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zatražio da mu ovo ispričam još jednom, pa kada sam završio, rekao mi je: “O Abdullah, tako mi Allaha, da sam nad bilo kome izvršio šerijatsku kaznu zbog grijeha koje je uradio prije primanja islama, sada bih te kaznio, sada bih naredio da te ubiju zbog tog ružnog postupka kojeg si počinio prema tome nejakom stvorenju i emanetu, koji ti je Uzvišeni Allah dao.”

* * * * * * * * * * * *

U gore navedenoj predaji vidimo kako su ljudi postupali prema ženskoj djeci na arapskom poluostrvu prije pojave Islama. Danas ljudi ne rade ovakve stvari, međutim mnogi čine druge radnje kojima nanose ogromnu štetu svojoj djeci, kćerima i sinovima, podjednako. Mnogi roditelji se potrude da svojoj djeci obezbjede lijepu i prostranu kuću, dobru školu i posao, ugodno prevozno sredstvo i drugo, i sve je ovo, naravno, za pohvaliti, ali veliki broj roditelja zapuste svoju djecu u jednom vrlo važnom segmentu života, zapuste djecu u odgoju.

Pa se zna desiti da se roditelji brinu o kćerci do njenih 16-17 godina starosti, da bi ona na kraju postala ona koja ih ne sluša, izlazi iz kuće kada hoće, dolazi kada hoće, a često se dešava da biva od onih čijim se tijelom slade raznorazni probisveti. SubhanAllah, pa zar za ovakve stvari ljudi rađaju i odgajaju svoje kćeri? Ili roditelji imaju sina, koji postaje od onih koji oduzimaju čast kćerkama drugih ljudi, ili postaje od onih koji alkohol konzumiraju, a ne mali broj je i onih koji se upuštaju u konzumiranje raznih drogi.

U porodicama gdje i nema ovih stvari, ali se djeca zapuste u pogledu vjere, tj. u porodicama gdje se ne govori o Allahu, swt, gdje se djeca ne uče kako da Allahu ibadet čine, i gdje se djeca ne podučuvaju o onome šta je Uzvišeni Allah zabranio ljudima, a šta je naredio da rade, život djeci iz takvih porodica će, sasvim sigurno, biti tjeskoban i mukotrpan. Jer Uzvišeni Allah stvara ljude, i On najbolje zna šta je za njih najbolje, pa ako bilo koji čovjek pokuša naći sreću i zadovoljstvo na neki drugi način, pored Allahovog puta, takav će sigurno doživjeti neuspjeh i živjeće teškim životom na ovom svijetu.

A na onom svijetu, kada Allah, dž.š., oživi ljude poslije njihove smrti i kada ih bude ispitivao, takav čovjek će teškom kaznom biti mučen, zbog toga što je bio nepokoran svom Stvoritelju, i tada će proklinjati svoje roditelje. Zato razmislimo o nama samima i o našoj djeci i ne dozvolimo da nam naša djeca budu nesretnici i gubitnici i na ovom i na budućem svijetu. I poslušajmo riječi našeg Gospodara : “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti” (Kur’an, 66:6)

Na kraju, molimo Plemenitog Allaha da budemo od ovih koji se spominju u ovom hadisu: “Čovjek ce stati ispred Allaha, svt, na Sudnjem danu, pa će pogledati sa svoje desne i lijeve strane i ugledaće mnoštvo dobrih dijela, koja će biti velika kao brda, pa će čovjek reči: “Ovo nije moje , ja ovo nisam uradio” – pa će mu biti rečeno: “Jeste, ta djela pripadaju tebi, jer si iza sebe ostavio hairli vaspitano dijete, koje je radilo dobra djela i upučivalo dove za tebe, pa sad i ti imaš udjela u tome .” (Hadis bilježi Taberani)

Jučer sam se vratio kući umoran i iscrpljen, a onda mi je supruga rekla da promijenim odjeću i da se malo odmorim dok ona napravi ručak. Tako sam i učinio. Otišao sam u svoju sobu, promijenio odjeću i legao na krevet zatvorivši oči. Nisam otvarao oči dok nisam začuo glas muezina koji je učio ezan za ikindija-namaz. Tada sam izašao iz svoje sobe i zaputio se prema kuhinji u kojoj je moja supruga bila zauzeta oko pripremanja stola za ručak. Sjeo sam za stol i upitao: ”Šta mi je ljubav moga srca danas pripremila za ručak?” Nije odgovarala na moje pitanje!! Ponovio sam pitanje drugi i treći put, ali, na moje veliko iznenađenje i zaprepaštenje, ona nije odgovarala.

To je prvi put, u toku dvadeset godina našeg braka, da moja supruga nije pridavala nikakvu pažnju mojim riječima. Tada je moj sin ušao u kuhinju i ja sam zatražio od njega da mi donese čašu vode, međutim, njegov odgovor je bio sličan odgovoru njegove majke. To je još više povećalo moje čuđenje. Zar je moguće da se taj mladić, koji je primjer ljubaznosti i lijepog ponašanja, na takav način ophodi prema meni, prema svome ocu?! I kada sam htio izaći iz kuhinje, čuo sam suprugu kako govori našem sinu: ”Idi i probudi oca na ručak!” Bio sam preneražen kada sam to čuo. I doista, moj sin je otišao u moju sobu da me probudi. Tada sam iz sveg glasa povikao prema sinu: ”Ja sam ovdje! Ovdje sam!” Međutim, on se nije osvrtao. Ostavio me je uronjenog u moju zaprepaštenost i zbunjenost i otišao je u moju sobu.

Nakon nekoliko minuta vratio se, a lice mu je bilo izobličeno od straha. Majka ga je upitala: ”Jesi li probudio oca?” On je malo oklijevao, a zatim je rekao: ”Pokušao sam ga više puta probuditi, ali on se nije odazivao.” Bio sam izbezumljen, ta šta ovaj dječak govori?! Tada je moja supruga utrčala u sobu, a za njom, vidno uspaničena, i naša djeca. Pratio sam suprugu da vidim šta će uraditi. A ona je ušla u moju sobu i pokušavala probuditi nekoga ko je ležao u mome krevetu i ko je potpuno ličio na mene. Čak mu je i odjeća bila kao i moja. Očajna što ga nije mogla probuditi, počela je plakati. I naša djeca su plakala i tugovala i uporno su dozivali čovjeka koji je ležao u mome krevetu, nadajući se da će on odgovoriti. Nisam mogao da vjerujem šta se to dešava oko mene. O, moj Bože, što se to događa?! Ko je čovjek koji leži u mome krevetu i koji je kopija mene? Zašto mene niko ne čuje i ne vidi?

Moj sin je žurno izašao iz naše kuće da bi se za nekoliko trenutaka vratio zajedno sa mojim ocem, majkom i braćom koji su bili u suzama od tuge i žalosti. Moja majka je prišla krevetu i, grleći čovjeka koji je ležao na njemu, gorko plakala.  Prišao sam joj pokušavajući je dodirnuti i razgovarati sa njom, te pokušavajući je urazumiti da sam ja još uvijek pored nje, ali sve je bilo uzaludno. Okrenuo sam se prema ocu i mojoj braći ne bi li oni čuli moj glas, ali bez uspjeha. Nakon toga, moja braća su otišla pripremati sve što je potrebno za dženazu, a moj otac je pao sa stolice gušeći se u suzama. Ja sam bio potpuno izbezumljen i užasnut zastrašujućim prizorom i pokušavao sam da se probudim iz teške noćne more.

A onda je došao gasal (čovjek koji kupa umrle ljude) i počeo je kupati tijelo koje je do malo prije bilo na mome krevetu. Moji sinovi su mu pomogli da to tijelo zamota u ćefine i stavi u tabut. Mnoštvo mojih prijatelja i komšija se okupilo ispred moje kuće. Pridržavali su moga oca, koji je bio shrvan od bola, da ne padne i izražavali saučešće mojoj djeci i mojoj braći, moleći Allaha da mi se smiluje i da mi oprosti, a da mojim roditeljima, djeci, supruzi, braći i sestrama podari sabura na iskušenju koje ih je zadesilo. Zatim su tabut sa mojim tijelom odnijeli pred džamiju da mi klanjaju dženazu. Ja sam žurno izašao iz kuće i krenuo za dženazom prema džamiji gdje su se već bili okupili rođaci, prijatelji i komšije i formirali  safove da mi klanjaju dženazu.

Usred te stiske vidio sam sebe kako se lahko i jednostavno probijam između redova, a da nikoga nisam dodirnuo.  Imam je izgovorio početni tekbir za dženaza-namaz, a ja sam iz sveg glasa povikao: ”Rodbino, komšije, ljudi, kome klanjate dženazu? Ja sam sa vama, zar ne vidite?” Ali niko ništa nije čuo ni osjetio. Kad sam izgubio nadu da će me čuti i vidjeti, ostavio sam ih da klanjaju dženazu, a ja sam otišao do tabuta i skinuo poklopac da vidim ko zaista leži u njemu. Nakon što sam mejtu otkrio lice on je otvorio oči, pogledao je u mene i rekao mi: ”Ovdje je moja uloga završena. Ja odlazim i nestajem, a što se tebe tiče, ti odlaziš tamo gdje je vječni ostanak. Pratio sam te više od četrdeset godina, a danas, moj kraj završava u zemlji, a tvoj na Sudnjem danu gdje te čeka obračun.”

Nisam ništa osjećao, osim što sam vidio sebe kako ležim u tabutu potpuno bespomoćan. Moji udovi me nisu slušali, kao da nisu dio mene. Nisam više ništa vidio, niti sam imao snage da se pokrenem. Pokušao sam da govorim, ali nisam uspio. Čuo sam samo tekbire koje je izgovarao imam, zatim, ljudske glasove, zatim, zemlju koju su bacali na mene, i, na kraju, korake ljudi koji su odlazili sa groblja. Shvatio sam da je to kraj. Ili možda početak. Početak kraja…

Dakle, tako jednostavno i bez najave i uvoda ?! Ali, ja još uvijek imam puno neispunjenih obećanja; Još uvijek imam mnogo neobavljenog posla; Još uvijek imam puno duga i nisam ostavio oporuku porodici kome, kada i koliko da vrate; Gdje me nosite? Želim preporučivati dobro, a odvraćati od zla, ono što nisam cijeli život činio. I polako sam se počeo gušiti..

Onda sam čuo bat koraka koji su mi se približavali. Oh, teško meni! Zar je već počeo obračun?! To je ono o čemu su mi govorili dok sam bio na dunjaluku. Mora da su to meleki Munker i Nekir, koji su krenuli da me ispituju. Počeo sam vrištati u kaburu: ”Gospodaru, vrati me Gospodaru, vrati me! Gospodaru, vrati me! Želim činiti dobra djela koja sam propustio!” Nisam čuo drugog odgovora osim riječi: ”Nikako! Nikako!”

Neprestano sam bio u tom stanju neopisivog košmara, sve dok nisam čuo nježni glas koji mi je šaptao u uho: ”Babuka, babuka, ručak!” Otvorio sam oči i ugledao sam svoju voljenu kćerkicu koja mi se, kao i obično, smješkala, govoreći: ”Babuka, hajde jedi dok se jelo nije ohladilo!” Čvrsto sam je zagrlio i poljubio, a zatim sam je pustio da ode. Sjedio sam na svom krevetu osjećajući potpunu iscrpljenost. Noge i ruke su mi drhtale, a tijelo mi je oblio znoj. Govorio sam samom sebi: ”Eto, dušo, vratila si se. Sad mi reci koja dobra djela ćeš činiti prije nego dođe dan u kojem ćeš moliti i govoriti: ”Vratite me, vratite me!”, a odgovor nećeš dobiti. Požuri sa dobrim djelima, jer: ”Čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten.” (Lukman, 34.)

Sasvim je sigurno da ne postoji nijedan musliman a da nije čuo za Hamzu b. Abdul-Muttaliba, Allah bio zadovoljan njime, amidžu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, njegovog brata po mlijeku i vršnjaka. Hamza b. Abdul-Mutalib bio je dvije godine stariji od Resullullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i bio je poznat po svojoj snazi, smjelosti i odvažnosti. Zejd b. Sabit bio je Hamzin brat po mlijeku. Hamza je islam primio krajem šeste godine po poslanstvu i samo nakon mjesec dana od primanja islama, izložen je sveopćem bojkotu mušrika, zajedno s Resullahom, sallallahu alejhi ve sellem, i ostalim muslimanima. Sve tri godine dok je trajao sveopći bojkot, nije zabilježeno da je Hamza učinio neko djelo kojim Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu bili zadovoljni, iako je bio poznat po svojoj snazi i smjelosti. Međutim, prednost je davao naredbama Resullullaha, sallallahu alejhi ve sellem.

Hamza je učinio hidžru u Medinu malo prije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Hamza, Allah bio zadovoljan njime, prvi je bajraktar i vođa vojnog pohoda u islamu. Resullullah, sallallahu alejhi ve sellem, poslao ga je u pravcu Crvenog mora da presretne kurejšijsku karavanu, međutim, do borbe nije došlo.

Bitka na Bedru, koja je se odigrala druge godine po Hidžri, predstavlja svijetli period Hamzinog života. Borio se kao Allahov lav i lav Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Izašao je na mejdan kurejšijskim prvacima i ubio je Utbu b. Rebiu, Taima b. Adijja i druge. Obilježio je sebe nojevim perom kako bi onaj koji želi dvoboj znao gdje da se uputi. Mušrički vođa Ubejj b. Halef raspitivao se o osobi koja se obilježila nojevim perom i kada je bio obaviješten da je to Hamza b. Abdul-Muttalib, Allah bio zadovoljan njime, rekao je: “To je taj koji nam je pričinio velike poteškoće i probleme.”

Uzvišeni Allah odredio je Hamzi, Allah bio zadovoljan njime, da preseli kao šehid u Bitki na Uhudu koja se odigrala treće godine po Hidžri. Hamzinom šehadetu prethodila je lavovska borba, herojsko ubistvo tridesetak mušrika. Na bojnom polju Hamza je kukavički ubijen, čime je završen Hamzin ovodunjalučki život i počeo je vječni, šehidski. Živio je deset godina u islamu, međutim, u tom vrlo kratkom periodu stigao je do stepena sejjidul-šehida, prethodnika, predvodnika svih šehida na Sudnjem danu.

Koliko smo ti i ja godina u islamu? Sigurno više od Hamze, Allah bio zadovoljan njime. Ali, zapitajmo se: Na koji smo način i čime smo mi dali doprinos za Allahovu vjeru? Koji smo stepen dostigli?

Izašao sam na hadždž sa agencijom za hadždž.  Bili smo u  Medini i tu sam sreo jednog čovjeka  iz Saide (Egipat) i čim me je vidio uzeo me je u zagrljaj. Imao je brkove, brada mu je bila obrijana,  a vidjelo se  na njemu da je dobar insan. Ostali smo u Medini pet dana, jako lijepi dani. Ovaj čovjek je u torbi donio nargilu sa okusom badema i meda. Allahovom dobrotom, kroz dane u Medini sam mu rekao da se treba prekinuti konzumirati taj haram i da se treba pokajati za to. Razbio je aparat za pušenje nargile, a zatim bacio to u smeće.

Rekao sam mu da bradu  više ne brije, a makazama je skratio brkove.  Allah ga je počastio pa je se popravio u danima Medine, a zatim smo otišli u Mekku.  Obično u Medini budemo od prvog do četvrtog, a u Mekki od četvrtog do sedmog. Među prijateljima je obavio hadždž i s nama je išao tokom svih obreda hadždža. Trebali smo se vratiti na Minu, da uđemo u šator na Mini kako bi odjeću promjenili i okupali se, kako bi otišli u Mekku učiniti tavaf i s’aj a mi u ihramima. Amidža nemoj brijati bradu, rekoh. Dobro je, razumio sam, naslušao sam te se, ovaj put ćeš ti mene slušati, odgovori on.

Tavaf i s’aj smo učinili u ihramima, pa kada smo završili sa tavafom i s’ajom reče mi: “Duša mi nešto želi uraditi, hoćeš li me pustiti?” “Pustit ću te”, rekoh. “Želim klanjati u Hidžru Ismaila”, reče. Rekoh: “Amidža dragi, umiremo od gužve. Hajmo mi, da stignemo na Minu.” A on meni reče: “Duša mi želi klanjati dva rekata u Hidžru pa mi pomozi.” Rekao sam da se na Allaha oslonjamo. Progurali smo se kroz gužvu i ušli u Hidžr, klanjao je dva rekata i umro na sedždi. Učinio je sedždu i odužio, pa mu je duša izašla. Vallahi braćo, ja sam povisio ton u Hidžru govoreći: “Gospodaru, a ja, šta je sa mnom? A ja!? I ja ovo želim!”

Nafaka, nafake i odredbe. Nikad ne znaš ko je bolji od tebe.

Ovaj tekst pišem na osnovu istinitog događaja u porodici, koji sam čula od svojih roditelja. Pišem ga kao ibret da bi razumom obdareni pouku uzeli. Molim vas bez osuda, bez proklinjanja. Allah je taj koji dijeli pravdu a ove insane je već na zemlji stigla Njegova pravda.

Najstariji sin se ženio. Bez ičije prisile, izabrao je ženu svog života. Njegova majka je ranije nije vidjela, već tek na dan svadbe. I vidjevši je kako dolazi u avliju uzviknula je: “Sine, šta mi to vodiš! Gdje su ti oči bile?!” To je bila dobrodošlica za mladu. A zamislite kako se ona osjećala u tom trenutku. Zamislite koliko je poniženje već prvi dan osjetili, umjesto da osjeti slast i ljepotu bračnog života. “Pregrizla” je ona to, a dušom sigurno uzdahnula. Nije se vratila. Ušla je u tu kuću. U zajednicu. Da živi. I da bude poslušna i starom i mladom. Svekar i svekrva joj dosta djece izrodili, a svi su bili tu. Osim dvije kćerke.

Prihvatila mlada novu porodicu koja joj ni dobrodošlicu nije izrazila kada je dolazila. Radila sve, od štale do njive, a o kućnim poslovima da se i ne govori. Muž joj uskoro dobije poziv za vojsku a ona ostane sa novom porodicom. Da ih služi pored još dvije kćerke, djevojke. Na pitanje jedne kćerke ko će odnijeti stožinu za sijeno na njivu, svekar je odgovorio: “Mlada, zna se ko će. Zar pitate?” I tako za svaki drugi posao. A mlada ni pogovora.

Radila sve što joj se kaže. I nikog nije imala da je zaštiti. Ni muža, da joj utjehu pruži. Prolazili dani, mjeseci. I cijela godina. Muž došao iz vojske. A uskoro, ona opet ostade bez muža. Ovaj put zauvijek jer su ga roditelji ubijedili kako može bolju i ljepšu oženiti. I ispratiše je na vrata, bez imalo savjesti i žaljenja.
________

Prošlo je neko vrijeme a prijatelji njenog bivšeg svekra zaprose njegovu kćerku. Dobra i bogata porodica. S radošću je dadoše i protiv njene volje. U suzama otpratiše. Jer kao da je znala- u novoj kući je dočeka sudbina one njihove mlade koju otpratiše. I njen muž ode u vojsku a ona ostade da služi njegovoj porodici i punoj štali volova. A kad dođe iz vojske ponovi se ono što se desilo mladi. Otpratiše je njenom babi.

Tačno istu sudbinu proživi. I babi i mami se vrati na dunjaluku pravda. U gram. A i njihov sin i njihov bivši zet jako mladi umriješe. I to ne baš na lahak način. Da Allah sačuva. Ibreta radi, bojmo se Allaha. Ono što ne bi poželjeli svome djetetu ne radimo ni tuđem. Allahova pravda stigne prije ili kasnije. I to je Njegov zakon koji je uspostavio.
__________

Nažalost, kroz historiju u Bosni i Hercegovini mlada je većinom bivala  (a i sada ima takvih primjera) osoba “drugog reda”. Od nje se najviše očekivalo, njoj se najviše zamjerilo. I mnogo brakova je propalo (i još uvijek propada) sebebom onih koji umiješaju svoje prste tamo gdje im nije mjesto. Svaka suza mazluma (onog kome je nepravda učinjena) je teška kod Allaha, makar Njegovim robovima bila bezvrijedna. Čuvajmo se tuđeg hakka a posebno suze onog koji je rastavljen od voljene osobe.

Gospodaru naš, učini nas od onih koji šire ljubav i mir a sačuvaj nas da budemo od onih koji siju smutnju i zavađaju one koji se vole. Amin.

Prije pet godina sa svojom sam kćerkicom boravila u Pedijatrijskoj bolnici u Sarajevu gdje sam upoznala mnoge žene, majke, koje su dijelile moju sudbinu i čija su dječica tu boravila zbog zdravstvenih problema. Međutim, jedna žena mi je ostala u posebnom sjećanju i ostavila je neopisivo jak utisak na mene, naučila me velikoj životnoj lekciji, a, pored toga, učinila je da se osjetim postiđeno…

Ona je bila žena koju je Allah iskušao siromaštvom. Živjeli su daleko od grada, u jako teškim životnim uvjetima, i siromaštvo, težak i tegoban život mogao se vidjeti na njenom izgledu. Ali, ta žena, bila je nasmijana, izgledala je sretno, zadovoljno i ostavljala utisak jako mirnog insana. Jedino na što se žalila bio je tersni komšija koji im nije dozvoljavao da sebi priključe vodu, tako da je svakoga dana morala pješačiti daleko kako bi donijela vodu svojoj dječici. Zamislite ovu situaciju danas, u 21. stoljeću!

Tog jutra nije me probudio zvuk alarma na mome telefonu, kao obično, već zvuk puštene vode sa česme. Ležala sam mirno i posmatrala je. Sjedila je na svome krevetu, pustila vodu sa česme na umivaoniku, koji se nalazio u našoj zajedničkoj sobi, i kao hipnotizirana, nečujno posmatrala vodu koja teče i divila joj se. Samo je tako sjedila i gledala u tu vodu kao da dragulji i zlato sipaju. Za nju i jeste bilo kao zlato, blago nebrojeno. To je bio jedan od njenih najvećih dunjalučkih snova, želja, i bio je nadomak nje, a ona je mogla samo da se divi  i uživa na neko vrijeme u svome snu. Ova voda iz česme njoj je bila luksuz koji sebi i svojoj djeci nije mogla da priušti.

Bila sam zatečena tim prizorom, a duša mi je jecala.Jecala zbog nje, jecala zbog mene. Eh, Gospodaru, kako Ti malo zahvaljujemo za sve Tvoje blagodati! Voda je nešto što se kod nas podrazumijeva da imamo, pa insan malo razmišlja o toj blagodati našeg Stvoritelja. Normalno nam je da svakodnevno imamo toplu vodu za abdest, tuširanje, da možemo da zalijevamo naše bašte i cvijetnjake i ne razmišljamo koja nam je blagodat data.

Sjetim se i slučaja brata iz Afrike koji je pitao šejha da li mu je primljen post ako nekada nema hrane i pića da sehuri i iftari, nema dovoljno vode kako bi se samo omrsio. Tada se sjetim primjera našeg voljenog Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i časnih ashaba koji su svoje stomake vezali kako bi lakše podnijeli glad koju su osjećali. Sjetim se i primjera Omera, radijallahu anhu, kada je njegov narod bio u oskudici, iskušani glađu, a on, vladar pravovjernih, jeo je lepinu sa malo ulja samo da bi se u životu održavao, a mogao je kao vladar da uživa i dalje, ali srce mu nije dalo uživa dok njegov narod pati.
Eh, Omere, da nas vidiš…

Gospodar ti dao krov nad glavom, dao ti vodu, hranu, biraš šta ćeš da jedeš i sebi praviš, a ti nezadovoljan svojim životom. Nezadovoljan što nemaš bolje auto, što nemaš ljepše uređen stan, pa se uvijek žališ i kukaš kako ti je teško stanje, jer vidiš svog rođaka iz Amerike kako on uživa i ima sve što poželi, a ti ne. Treba da ti bude jasno da je ovo samo dunjaluk, ne Džennet. Allah nas nije stvorio kako bismo samo uživali, za to je Džennet stvoren. Rekao je Uzvišeni Allah: “Džinne i ljude stvorio sam samo da Mi se klanjaju.” (Ez-Zarijat)

Kada počneš da se žališ na svoju opskrbu, nafaku i svoj život, sjeti se svih onih koji sanjaju o onome što ti imaš. Tvoje malo je nekome sve. I zahvaljuj svome Gospodaru što ti je podario ono najvrednije, a to je uputa, dao ti priliku da osjetiš slast imana, robovanja Njemu, a to je ono najvrednije što ti je mogao dati, jer šta vrijede sva blaga svijeta ako ćeš umrijeti kao nevjernik. Svi ćemo na kraju završiti na istom mjestu, na kojem ćemo ponijeti jedino svoja djela i ništa više. Ćefini nemaju džepove.

Koliko je Gospodaru važno da Mu je rob zahvalan potvrđuje i ovaj ajet u kojem On, Milostivi, stavlja zahvalnost u istu ravan sa imanom: “Allah vas neće kažnjavati, ako budete zahvalni i ako budete vjerovali.” (En-Nisa, 147) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah je zadovoljan sa Svojim robom koji zahvali Allahu na zalogaju koji pojede i koji zahvali Allahu na gutljaju koji popije.” (Muslim)

I budi zahvalan svome Gospodaru, jer tako ćeš uistinu biti na dobitku: “Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati…” (Ibrahim, 7)

Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Jezida ibn el-Esamma, koji kaze:

“Bio je neki čovjek u Šamu, jak, snažan, koji je stalno dolazio kod Omera ibn el-Hattaba, r.a., a zatim je prestao dolaziti. Omer je upitao: ‘Šta je s tim i tim’, pa su mu odgovorili da se ponovo odao alkoholu. I pozvao je Omer svog pisara i rekao mu da piše:

“Od Omera Ibnul-Hattaba tom i tom. Neka je na tebe mir. Ja se zahvaljujem Allahu za tebe, nema boga osim Njega, Koji oprašta grijehe i prima pokajanje, Koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje. Drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraća.”

A zatim je rekao svojim prijateljima: “Molite Allaha za svoga brata da se srcem pokaje i da mu Allah oprosti.”

Pa posto je stiglo pismo od Omera, r.a., u ruke čovjeka, počeo ga je čitati i stalno ponavljati: “…Koji prašta grijehe i prima pokajanje, Koji strahovito kažnjava. Upozorava me na Njegovu kaznu i obećava mi da će mi oprostiti.”

U rivajetu Ebu-Neima kaže se: “To je sam sebi ponavljao dok nije zaplakao, a zatim je odbacio alkohol, i to iskreno.” Posto je došla vijest o njemu do Omera, r.a., rekao je: “Ovako činite kada vidite svoga brata da je posrnuo: uspravite ga i učvrstite, i molite Allaha da mu primi pokajanje, i nemojte biti šejtanovi pomoćnici protiv njega.”

“U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!
“Ha-mim.”
“Objavljivanje Knjige od Allaha je Silnoga, Sveznajućeg”,
“Koji oprašta grijehe i prima pokajanje, Koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje; drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraća.” (Kur’an; El-Mu’min:1-3)

Subhanallah, kada čovjek pogleda ove slike, zapita se kako je neko ovdje mogao preživjeti!

Iz ovog primjera vidimo da čovjek, kada mu nije suđeno da umre, može preživjeti situacije za koje insan nikada ne bi rekao da je to moguće. Međutim, kada Allah nekome propiše smrt, tada Melek smrti dolazi iznenada i to u vremenu i na mjestu gdje čovjek najmanje očekuje da je to moguće. Jedan takav primjer možete pogledati na video klipu ispod ovog teksta.

Dvoje Kineza imali su sreću na svojoj strani kada je jedan kontejner zgnječio njihovo auto. Iako je auto, u kojem su se vozili, poslije nesreće izgledalo spljošteno kao palačinka, oni su preživjeli nesreću. Ovaj događaj zabilježen je u gradu Quingdao u istočnoj Kini. Jedan kamion koji je prevozio kontejner težak nekoliko tona, prevrnuo se na jedno auto koje je upravo u tom momentu prolazilo pored kamiona. Kada je kontejner pao na auto, toliko ga je zgnječio da se auto skoro nije ni vidjelo ispod kontejnera.

Vatrogasci i drugi službenici koji su stigli na mjesto nesreće, mislili su da su putnici u autu poginuli, međutim, kada je dizalica počela da podiže kontejner, iz auta se začuo ženski glas koji je dozivao pomoć. Iz auta su izvučeni muškarac i žena koji su, uz nevjericu svih koji su bili na tom mjestu, preživjeli nesreću. Žena je zadobila nekoliko manjih masnica i ožiljaka na tijelu, dok je muškarac bio teže povrijeđen, ali, prema izvještaju kineske medicinske službe, i muškarac će se s vremenom potpuno oporaviti.

U narednim redovima govorit ćemo o ljubavi kako bismo objasnili i pojasnili neke činjenice vezane za ljubav. Dotaknut ćemo se ljubavi koja se dešava između muškarca i žene i ova tema se tiče, uglavnom, mladih koji su u periodu adolescencije ili malo iznad toga (13 – 21 god.). Obraćamo se našoj mlađoj čitalačkoj populaciji koja tek kreće u život i koja će se suočavati sa svim onim što im život donosi. Ovim tekstom obraćamo se neudatim sinovima i kćerkama, braći i sestrama koji maštaju o ljubavi i osobi koja za njih predstavlja “centar svijeta”, s njenim likom ili slikom spavaju i bude se i maštaju da će im ta osoba podariti svu sreću na ovom svijetu “sve do smrti”.

Šerijat zabranjuje sve ono što šteti čovjeku

Islam i šerijatski tekstovi direktno ili indirektno zabranjuju sve ono što šteti čovjeku, bilo da se radi o vjerskoj ili dunjalučkoj šteti. Opisujući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Allah je rekao: “…koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti…” (prijevod značenja El-E‘araf, 157), i rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema nanošenja štete drugoj osobi niti da tebi neko nanosi štetu.” (bilježi Ahmed, Ibn Madže, šejh Albani je hadis ocijenio kao sahih u Sahihul-džami`a, br. 7517).

Stoga je muslimanu zabranjeno da se približava ili čini radnje koje mu štete i nisu vjerom dozvoljene. Kada bismo razmislili o ljubavi, onoj vrsti o kojoj pišemo, mogli bismo vidjeti da ona uglavnom predstavlja štetu. Snovi i zamišljanje, kratka prolazna radost i naslađivanje, nakon čega slijedi briga, nevolja, boli koje ne prestaju i ponekad poniženje koje prati njegovog vlasnika sve dok ga Allah ne zaogrne Svojom milošću, tj. dok se ne pokaje.

Allah, subhanehu ve te‘ala, počastio je čovjeka razumom nad ostalim bićima i tako voli ono što mu koristi osim kada razum nadvlada strast koja kao da pomuti razum pa ostavlja ono što mu koristi, a traži i teži onome što mu šteti. Zbog svoje “velike ljubavi” koju osjeća prema suprotnom spolu ne može da razluči šta je dobro, a šta loše i da li mu ta ljubav koristi ili šteti.

Nemaš momka, djevojku, simpatiju… stvarno si…!!!

Ono što se stvarno događa u našem bošnjačko-muslimanskom društvu su alarmantne stvari koje brinu svakog iskrenog vjernika i vjernicu. U ovom vremenu moderna ljubav uzela je svoj danak tako da su neke stvari, koje su do prije desetak godina bile “velika sramota”, sada postale obične, jer, ne daj Bože, gore sramote. Razlog tome nedvojbeno je i otvorenost naše zemlje i našeg naroda, naročito u ruralnim područjima, prema modernom svijetu i potčinjenost njihovom mišljenju o tome šta je dobro, a šta ne.

Bošnjačko-muslimanski narod je sa “novootkrivenim” komunikacijskim sredstvima shvatio da ima dostupnost u cijelom svijetu. Jer, ako nemaš sve “profile” na svim društvenim mrežama, onda si stvarno “zaostao”, svi u školi pitaju za tvoju Facebook adresu i o “najnovijim” postavkama na društvenoj mreži, pa moraš biti u trendu.

Moramo priznati da i ostala sredstva informiranja, naročito TV-kanali, na kojima se emitiraju raznorazne serije, filmovi, pa čak i animirani, dobrano pokazuju i uče svu našu djecu, mladiće i djevojke, da je ljubav među suprotnim spolovima nešto najvažnije u životu i da su djevojka ili mladić koji nisu “u ljubavnoj vezi” zapravo nastrani, nezreli i nerazumni što dotičnu osobu podstiče da potraži “voljenog ili voljenu” po bilo koju cijenu, pa ako ne uspije sama u tome, počne osjećati tjeskobu i tražiti od prijatelja ili prijateljice da pomognu u pronalasku “voljene osobe”.

Najljepši osjećaj: voljeti i biti voljen!

Voljeti i biti voljen želja je svih nas i bilo bi vrlo tužno kad bi bilo suprotno. Naši najljepši osjećaji vezuju se za osobe suprotnog spola, pa u našim bilježnicama, sveskama, tajnim dnevnicima (neki i javno) otkrivamo i pišemo ime voljene osobe. Osjećaj sreće koji nas nosi, ubrzani otkucaji srca kad vidimo voljenu osobu, naša zbunjenost – ukazuju na lijepa osjećanja koja nosimo u srcu.

Međutim, da li su se naši tinejdžeri, mladići i djevojke (u posljednje vrijeme, svjedoci smo i stariji) ikada zapitali da li ljubav koju u srcu gajimo prema suprotnom spolu može da nam šteti? Zaista ljubav koja se desi, a nije šerijatski dozvoljena, nosi ogromne štete, stoga ćemo navesti neke od njih.

Vjerske posljedice

…Od štetnih posljedica koje ljubav nosi sa sobom jeste zapadanje u jedan od velikih grijeha – zinaluk, Allah da sve nas sačuva toga. Rekao je Uzvišeni: “I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!” (prijevod značenja El-Israa, 32). Koliko je muslimanskih djevojaka koje su izgubile svoju čast i zapale u ponor grijeha, koliko je muslimanskih mladića koji su učinili grijeh koji ljuti Uzvišenog? Koliko se porodica raspalo i suprug je ostavio halal ženu, supruga je ostavila halal muža, svi oni ovo su učinili zbog “velike i iskrene ljubavi”.

Saznanja o ovome su nešto što nas brine i rastužuje, jer nakon što se to desi, ne možemo ništa više promijeniti osim da damo savjet za iskreno pokajanje moleći Allaha da ga primi. Jedna od posljedica “zamišljene ljubavi” svakako je slabost ovog ummeta, jer mladić koji živi u “zamišljenom zaljubljenom svijetu” teško da će moći nositi u srcu brigu o islamskom ummetu koji je u današnjim danima veoma slab, naročito ako pogledamo i razmislimo o stanju naše omladine i žena.

Nema sumnje da kad se mladić i djevojka zaljube, njihova ljubav postaje njihov cijeli svijet. Svi njihovi snovi i planovi započinju i završavaju sa voljenom osobom. Međutim, ako se ta ljubav ne ostvari, bude izgubljena, ili ih nakon izvjesnog perioda ostavi, šta se dešava sa ostavljenim? Da li im njihova zamišljena ljubav pruža sigurnost, sreću, budućnost ili se dešava suprotno tome?

Zamišljena ljubav ima duševne “bolesti” koje znaju imati trajne posljedice u životu mladića ili djevojke. Od njih su: gubljenje samopuzdanja, gdje se dešava da onaj ko bude ostavljen, mladić ili djevojka, izgubi samopouzdanje i ne može lahko da pristupi važnim životnim odlukama od kojih je svakako brak. Jer, po njihovom mišljenju, samo se jednom voli, i eto, ne osjećaju ni prema kome ono što su osjećali prema svojoj ljubavi.

Duševni nemir i strah od “sramote” također je ono što prati “zamišljenu” ljubav. Jer, nikako nisu sigurni od ostavljanja, naročito ako su tu “ljubavnu vezu” pratile zabranjene stvari, od kojih je svakako najgora blud, onda ne pitaj za stanje zaljubljenog, naročito kad se radi o djevojci, neprestani strah da će njihovi bližnji saznati i šta će biti nakon toga. Isto tako dešava se da neki zbog svoje silne ljubavi prema osobi koju vole znaju izvršiti samoubistvo ili razum izgubiti i takvih priča je puno kroz historiju ljudskog roda.

Većina onih koji se “zaljube”, a još uvijek se aktivno školuju, popuste u učenju jer su njihova srca i pamet “zauzeti” razmišljanjem o voljenoj osobi, a još ako se na to doda neredovno spavanje, duge neprospavane noći, gubljenje dragocjenog vremena na dugim telefonskim razgovorima, SMS, MMS, Facebook i drugim porukama, što ne ostavlja vremena za učenje nastavnog gradiva. Mladić ili djevojka trebali bi da imaju prioritete u svom životu, a jedan od važnijih životnih prioriteta jeste školovanje.

Društvene posljedice

Društvenih posljedica je mnogo, a jedna od njih svakako je, a i sami smo svjedoci, širenje razvrata i bluda u našem društvu. Jer “zaljubljeni” ne prezaju od grijeha koja njihova ljubav sa sobom nosi. Zbog toga smo svjedoci da našim “tinejdžerima” nije strano ne samo upuštanje u ljubavne veze, već i upražnjavanje intimnog odnosa.

Prema nekim podacima, u našoj Bosni se u toku godine u državnim bolnicama izvrši oko šezdeset hiljada abortusa, jedna trećina su osobe ispod osamnaest godina života. Zato naše državno školstvo nastoji da našu djecu upozna sa opasnošću rane trudnoće i pruža im adekvatno seksualno obrazovanje kroz razna predavanja o tome, čak i u osnovnim školskim ustanovama, koje na kraju zapečati dijeljenjem sredstava za zaštitu od neželjene trudnoće.

Neuspjeh bračnog života također je jedna od ljubavnih posljedica. Suprug ili supruga nakon skladnog života osjete melanholičnost, pa jedno od njih ili oboje traže da popune prazninu u osjećajima, a s obzirom da su “online” (dostupni) na svim društvenim nivoima, vrlo lahko je pronaći nekoga ko im može dati toliko željeni osjećaj voljenosti. Prevare bračnih drugova o kojima slušamo, kamo sreće da se završavaju na pukim razgovorima, u mnogim situacijama to odvede do zinaluka i rastave pod izlikom “više te ne volim, sad volim nekog drugog”. A ne pitaj za stanje prevarenog i njegove osjećaje!

Moralne posljedice

Najgora moralna posljedica svakako je opadanje poštovanja žene u muškarčevim očima. Djevojka ili žena koja prevari svoju porodicu i ostvari vezu sa muškarcem koji joj je stranac, brzo gubi ugled u njegovim očima. Ona, zbog ljubavi prema njemu, sve više mu popušta i odaziva se njegovim željama, dok je on zbog toga sve manje poštuje i opada njegovo poštovanje prema njoj, sve dok mu ne podari ono najskupocjenije što ona posjeduje, svoju čast. U većini slučajeva nakon toga on je ostavlja i traži drugu… jer kako će onaj ko ne čuva svoju čast – čuvati njegovu?

Islam podstiče na ljubav

Nakon svega navedenog, naš mali Ahmed će pomisliti kako je islam vjera koja baš sve zabranjuje, čak i da nekog voliš. Moramo mu pojasniti da islam podstiče na ljubav među suprotnim spolovima, međutim ta ljubav mora biti u okvirima dozvoljenog, a to je bračna zajednica. Supruga voli svog supruga, kao i on nju. Rekao je Allah, subhanehu ve te‘ala: “…i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost.” (prijevod značenja Er-Rum, 21).

Bračna veza je posebna veza, ljubav koja se događa među supružnicima je istinska i prava ljubav, pa supružnici žive u međusobno skladnom bračnom životu, ili čak i ako se ta ljubav ne dogodi, onda postoji međusobna samilost i poštovanje bez kojeg bračna zajednica ne može da opstane. Neka muslimanskoj omladini bude uzor Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne samo njegov društveni život, već i onaj bračni u kojem se odlikovao najboljim ophođenjem prema svojim suprugama i čak javno govorio da ih voli.

Kada su ga upitali koga najviše voli od ljudi, rekao je: “Aišu!” Najbolji primjer suprugine ljubavi prema suprugu jeste ljubav naše majke Hatidže, radijallahu anha, prema njenom suprugu. Njena ljubav nije ostala na riječima, već ju je predočila u djela koje su svjedok toj ljubavi: vjernost, vjerovanje, prihvaćanje, potpomaganje i otklanjanje teškoća, koliko god je bila u mogućnosti, sve dok nije napustila ovaj svijet.

Allaha molim da uputi muslimansku djecu na ispravan put, da im podari ljubav prema vjeri i nošenje ambicija za ovaj ummet, da im podari dozvoljenu ljubav u halal braku koji će biti primjer ostalim muslimanima, a i svima ostalima

Znaš čiko, mi smo bili sretna porodica do onog dana kada je otvorena kladionica. Babo je počeo ići iz znatiželje. Onda je krenuo skoro svaki dan. Kada se vraćao s posla, svraćao bi redovno i ostajao bi do kasno u noć. Počeli smo oskudijevati jer babo nije donosio platu kući. Moja majka je kriomice počela donositi namirnice “na veresiju” iz obližnje trgovine. Kada je za to otac saznao, strašno su se posvađali, a ja sam grlio svoju trogodišnju sestru koja je plakala. Nekoliko dana poslije svađa je prerasla u nasilje. Otac je teško pretukao majku. Završila je u bolnici. Kada sam otišao sa nanom da je posjetim, nisam je mogao prepoznati. Oca je policija pritvorila, ja i sestra smo ostali sa nanom.

Kada se majka oporavila zatražila je razvod. Tri mjeseca poslije su se rastali ja sam ostao kod oca, sa majkom je otišla seka. Otac je počeo i piti. Zapustio se. Ponekad, kad bi bio trijezan znao bi me i pomilovati. Ali, obično kada bi došao pijan, samo bi zaspao. U odjeći. Siromaštvo se uveliko uselilo u našu staru kuću. Oskudijevali smo u svemu. Ovaj mjesec mi nije kupio ni mjesečnu kartu. U školu ponekad idem pješke, a ponekad se prebacim. Strah me je ponekad sjesti sa nepoznatim ljudima, jer sam tek 6 razred. A onda su me jednog dana moji drugovi počeli ismijavati: “Evo onog što mu se majka preudala”.

Pokazali su mi na telefonu slike sa svadbe. Ja sam plačući odpješačio kući. Nisam išao u školu tri dana. Za to vrijeme nisam pojeo jedva krišku hljeba. Neprestano sam se čiko, pitao: Ako je ostavila oca, zašto je zaboravila mene? Ja sam joj pomagao u poslovima oko kuće. Ja sam joj unosio drva. Nije mi se više ni javila. Otac je od pića teško obolio i odvezli su ga u bolnicu. Nekoliko dana poslije je umro. Niko na svijetu nije bio tužniji od mene. Sa mnom je ostala nana. Neprestano sam se pitao: “Da nisam šta ja zgriješio, pa me ovakvog malog sudbina kažnjava?”

Išao sam pješke svaki dan u školu i nisam se družio ni sa kim da me ne zadirkuju. I opet pješke kući. Onda je jednog dana poštar donio paket za mene. Majka mi poslala adidas patike, farmerke i džemper. I slike mi poslala na kojima vidjeh da žive lijepo i da imaju dosta hrane. Natopio sam džemper suzama. Ne toliko zbog svoje sudbine nego što na slici vidjeh da mi je seka sretna. Možda nekad i pomisli na mene. Na one trenutke kada sam je izvodio iz sobe kad je babo tukao mamu. Nana je grcala u suzama.

“Je l’ tako čiko da je za ovo KRIVA KLADIONICA? Je l’ tako da babo nije išao u kladionicu, mi bismo sada bili svi zajedno? I bili bismo sretni. Je l’ tako čiko?” Slomilo me je na hiljadu komada. Kupio sam mu slatkiše i mjesečnu kartu, ali nikad nisam zaboravio ovu njegovu iskrenu ispovijest. I kada god vidim njegove plave oči i kovrdžavu kosu, sve se u meni slomi.

Jučer u mekteb mi je došao jedan meni drag dječak. Voli i on doći u mekteb, što je meni baš posebno zadovoljstvo, ali ne voli baš da ima zadaće i da uči puno. No, tu je, često dođe, voli šale, voli da se druži, voli nekad djecu malo i da zadirkuje. Svi smo imali u mektebu ili školi takvog jednog ili više njih. Oni vole da su u centru pažnje, ne vole da ih se osramoti.

Tamam, kad je nastupilo vrijeme za podne namaz (podnevsku molitvu) nešto prije 12 sati, pozvao sam djecu da se prireme za namaz. Ali dječak taj, koji inače ne „hvata krivine“ kad treba u džamiju, počeo se izvlačiti. Neće on, ostati će on u mektebu. Sačekati će nas dok mi dođemo nazad ponovo u mekteb. Isprva sam pomislio kako mu je stvrano mrsko, možda hoće da igra igrica kad ostane sam. Nešto je u meni govorilo da nije to. Nisam odustao, želio sam saznati zašto neće da ide s nama u džamiju. Bilo mi je drago kad mi je rekao da ne može jer ga stid poderane mu čarape. Kroz stid i pomalo kroz smijeh reče:“ Ma ne mogu, ba, ja efendija, poderane mi čarape, evo, vidi!“ Skide obuću i pokaza “krompir“.  „Mašala“- rekoh: „U tebe kropir dobro rodio ove godine“ Nastojim da se prođe korz šalu.

Inače, taj dječak nije u tolikoj mjeri u potrebi, naravno ne živi u  izobilju, a nije ni u oskudici. Mnogima nam se desilo da smo negdje otišli poderanih čarapa pa nas stid bilo. Čak i meni se desi da nisam vidio da sam obukao, na brzinu, malo ili malo više poderane čarape u džamiju, a kad dođem kući odmah ih bacim da ih više ne obučem.

Pokušao sam da mu objasnim da nije to neka sramota što su izderane, da to niko neće primjeiti, da ovo-da ono, ali jok, ništa ne pije vode.  Govorio sam mu da ih skine, nek ide bos, ali i to ga bilo stid. Na poslijetku u ulazu u džamiju smo napavili dogovor. Ja kao njegov efendija i on kao moj učenik, odlučili smo obojica ući u džamiju pederanih čarapa.

Sageo sam da poderem svoje čarape, ali  nije išlo baš lahko. Nekakve čvrste su se potrefile. Čudno, a ima ih jednom ih čovjek obuče i odmah se poderu. Kako nisam mogao rukama poderati, on se počeo smijati i djeca u čudu oko njega, također. Ko vele: „Šta ovo efendija sada izvodi?“

NIKAD SRETNIJI U DŽAMIJI

Na kraju sam uzeo ključ iz džepa i ključem napravim prilično istu rupu na čarapi kao što je na njegovoj.  Šta se čovjek sve neće dosjetiti? Rekao bih da je to profesionalna deformacija. Kada se sa djecom sjaraniš i družiš postaješ i sam dijete. Ali ja u tome uživam, djeca su moje blago neprocjenjivo. Ona me i umore, nekada i iznerviraju, ali s njima si mlađi, s njima nikada nećeš ostariti. S njima si uvijek u fazonu, znaš šale i zagonetke koje su aktuelne. Znaš njihove strahove, nadanja i ono što ih usrećuje. Znaš njihove prve simpatije. Kroz sve to prisjetiš se svojih zgoda i nezgoda iz dijetinjstva.

Nikada sretniji nije ušao u džamiju, odskakutao je do prvog safa (reda) u džamiji kako loptica i svoj djeci pokazuje kako su i njemu i efendiji poderane čarape. Ja sam zaista uživao u tom prizoru, i nije me, ama baš ni malo bilo stid izaći pred ljude i predvoditi ih u molitivi sa tako poderanom čarapom. Zaista sam se osjećao ponosnim. Šteta što niko od ljudi nije primjetio, iako sam mjesto gdje je poderana čarapa nekako posebno, zbog tog ponosa, isticao. Možda je neko od ljudi i primjetio, ali vjerovatno ga bilo stid reći bilo šta. Volio sam da je neko upitao, pa da i ljudima i djeci pokažem da nije sramota doći u džamiju  poderanih i čistih čarapa. Stid je nedoći, nenaučiti novo i to primjeniti u praksi. Stid je ne biti dobar, pošten, čestit i uljudan. Stid je ne biti na usluzi drugom i drugačijem. Stid je imati priliku napojiti žednog, a to ne učiniti. Stid je imati priliku zaliti biljku u sušnom periodu, a ne uraditi to.

Prenosi Muhamed ibn Munkedir: ”Medinu je jedanput pogodila suša i svi su ljudi, rano izjutra, izašli da uče dovu za kišu, međutim, kiša toga dana nije pala. Nakon jacija-namaza, ja sam ostao u mesdžidu i klanjao sâm nafilu pored jednog stuba u mesdžidu. Onda je u neka doba u mesdžid ušao raščupan čovjek, okrenuo se desno i lijevo, i pošto nikoga nije primijetio, stao je da klanja dva rekata namaza, a zatim je učio ovu dovu: ‘Allahu moj, ljudi u Medini su Te molili za kišu, a Ti im je nisi spustio. Allahu dragi, zaklinjem Te da im spustiš kišu, zaklinjem Te da im spustiš kišu!’ Rekao sam u sebi: ‘Ovaj je lud! Kako smije tako zaklinjati Allaha?’ Međutim, tako mi Allaha, on nije ni spustio svoje ruke nakon dove, a Allah Svemoćni je pokrenuo oblake i kiša je pala u Medini. Kada je to vidio, onaj čovjek je počeo plakati, govoreći: ‘Moj Allahu, ko sam ja da zbog mene spustiš kišu i da primiš moju dovu?’

Zatim je klanjao noćni namaz, sačekao sabah i nakon sabah-namaza otišao kući. Dolazio je tako dvije noći, a treće noći ja sam otišao za njim i vidio sam da se radi o jednom obućaru. I tog obućara Allah je volio.

Kad me je ugledao poselamio me i rekao: ‘Dobro došao, Ebu Abdullah, želiš li da ti popravim cipele?’

Ja sam mu onda ispričao da nisam zbog toga došao, već zbog njegove dove i kiše koju je Allah spustio nakon njegove dove. Kad je to čuo, on se naljutio. Osjetio sam da mu se steglo u grudima, pokupio je svu kožu i ušao u kuću. U sebi sam rekao da ću se vratiti nakon sat vremena. Međutim, kada sam došao kod njega, njegove komšije su se okupile pred kućom i dočekali me riječima: ‘Šta si uradio našem obućaru, Muhamede ibn Munkediru?’ Što se mu to pitali? Naime, onaj obućar je, nakon što sam ga napustio, pokupio svoje stvari i otišao. Sve kuće u Medini smo pretražili, ali ga nismo mogli naći.”

U hadisi-kudsiju koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Rekao je Uzvišeni Allah: ‘Ko se neprijateljski odnosi prema Mome prijatelju (evliji), objavit ću mu rat….. ako Me zamoli, udovoljit ću mu, ako zatraži Moju zaštitu, zaštitit ću ga.”’ (Buharija)

Priča o lizalu

Ovo je priča koju volim ispričati kada držim govor povodom prikupljanja novca za nešto, zato što, kada je riječ o udjeljivanju, sadaki, imamo neke nedostatke u povjerenju, vjerovanju u Allahovo obećanje, subhanehu ve te’ala. Allah, subhanehu ve te’ala, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kažu: „Udijeli, Allah, subhanehu ve te’ala, će ti nadoknaditi“, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da će Allah nadoknaditi desetorostruko, pa čak i do 700 puta više.

Mi već znamo da je Allahovo obećanje jasno. I bilo ko zdravog razuma zna da ako udijeli, Allah mu neće uskratiti. Ali, zašto je toliko teško udijeliti? Svi smo mi vjernici, svi mi vjerujemo u Allahovo, subhanehu ve te’ala, obećanje. Obično volim napraviti poređenje putem jedne priče, da vidimo koliko je zapravo loše kada ne udijeliš. Obično dajem ovaj primjer. Svaki otac, ko god ima dijete, znat će. Ili majka, znat će. Da, bilo ko.

Želim da zamislite, poveo si dijete u prodavnicu. Tvoje dijete ne posjeduje ništa. I vidi lizalo koje mu se sviđa, pa mu kupiš lizalo i zaista, vrijednost tog lizala je za tebe beznačajna. Ali sreća i radost koju je osjetio kada je dobio to lizalo.. I onda, zamisli, izašao si iz prodavnice, i tvoje dijete drži lizalo, a zatim prođe pored djeteta koje, recimo da je siromašno. Ti vidiš da dijete gleda u lizalo, u ruci tvog djeteta, i napravi tužne okice i pogled… „Molim vas“…

Sada, ti kao otac, kako bi se osjećao? Pa ti sada želiš podučiti svog sina lekciju, kažeš mu: „Znaš šta, ti njemu daj lizalo, a ja ću tebi kupiti novo.“ Pa tvoj sin, koji do prije minutu nije imao lizalo, a vrlo dobro zna da si mu ga ti kupio, gleda u tebe, ti mu daješ svoju riječ: „Obećavam ti, kupit ću ti novo lizalo, daj mu.“

Želim da zamislite kako bi se ti osjećao kao otac ili majka. Tvoj sin ili kćerka gleda u lizalo, pogleda u tebe, pa u lizalo, pa u siromašno dijete i kaže: „Znaš šta, ja ću zadržati ovo lizalo.“ Kako bi se ti osjećao? Zaista, preplavile bi te emocije. „Sine, kažem ti, daj lizalo, ja ću ti dati drugo.“ A on ti kaže: „Neću.“ A onda mu povećavaš. „Daj djetetu lizalo, ja ću ti kupiti kutiju lizala.“ A on i dalje insistira da neće. Kako bi se ti osjećao.

A naravno, Allah, subhanehu ve te’ala, je iznad svakog primjera. Zamisli kako se Allah, subhanehu ve te’ala, osjeća kada On kaže da ti udijeliš, a On ti obećava da će ti vratiti. Allah, subhanehu ve te’ala, ti kaže, da to nije tvoj novac. Šta god da si zaradio, ko ti je to dao? Allah, subhanehu ve te’ala. Allah kaže: „Udijeli, obećavam da ću ti vratiti.“ Mi pogledamo u svoj novac, zatim u projekat, ili siroče, pogledamo u šta god da se radi, u džamiju, za šta god da se prikuplja novac. Pogledamo u svoj novac i kažemo: „Ne, ja ću zadržati ovo.“ To je gore nego dijete, kojem je otac kupio lizalo i otac mu obećava kutiju lizala.

Obično pričam ovu priču, da bi ljudi vidjeli stvarnost svojih djela. Mi svi tvrdimo da je Allah, subhanehu ve te’ala, Opskrbitelj, i tvrdimo da Allah govori istinu, ali ćete naći propuste u našim djelima. Zato, braćo i sestre, dajte, nemojte uskraćivati. Dajte, i isto kao što ti, otac ili majka, nikad ne bi zakinuo svog sina ili kćerku, koja je dala lizalo.. Siguran sam da ćeš joj kupiti lizalo! I vjerovatno ćeš i siromašnom djetetu kupiti kutiju. Zamislite šta će Allah tebi dati, kada ti daš.

“Imetak koji udjelite drugima u vašu je korist, ono što udjelite drugima neka bude samo Allahu za ljubav – a ono što od imetka udjelite drugima nadoknadit će vam se potpuno, neće vam biti učinjeno krivo!” (Kur’an, prijevod značenja El-Bekara, 272)

Odluči kralj jednom običi svoje kraljevstvo. Naredio je da mu se donese otmjena odjeća ali mu se ne svidi te je vrati iščući drugu. Tako je tražio novu i novu sve dok mu ne donesoše onu koja mu se najviše svidi.
Potom naredi da mu dovedu konja. Predivan konj bi doveden al’ mu se ne svidi te mu dovodiše jednog po jednog dok ne izabra najboljega. Zajaha ga.

Prokleti šejtan raspalio je oholost i taštinu u njemu te kralj odjaha gordo, u pratnji dvorana, pomoćnika i oružnika; bijaše to veličanstvena svita. Al’ kralj ih previše omalovažavaše da bi na njih pažnju obraćao.

Jašući, kralj naiđe na ostarjeloga čovjeka, obučenoga u dronjke, koji ga pozdravi al’ mu kralj ne otpozdravi. Nato, starac prihvati uzdu konja. Kralj na to pobijesni i prijeteći reče mu: “Nosi se! Kako se usuđuješ držati uzde moga konja!”

Starac odgovori: “Imam nekog posla s tobom.” Kralj odgovori: “Strpi se dok se vratim i sjašem; tada ću te moći saslušati.” “Moram ti nešto sada reći”, starac reče i snažno povuče uzdu i prekide je. “Šta hoćeš?”, upita kralj. Starac odgovori: “To je tajna, moram ti šapnuti na uho.” Kralj se pognu a starac mu reče: “Ja sam Azrail (melek smrti), došao sam uzeti ti dušu.”

Kralj, naravno, problijedi: “Možeš li mi dati malo vremena, da odem kući, susretnem svoje ljude i organiziram oproštaj?” Melek odgovori: “Ne, neće ti se dati vremena. Nikada više nećeš sresti svoje podanike.” Rekavši ovo, melek mu uze dušu iz tijela te se kralj sruši na tle poput klade.

Jedne večeri u nekom mesdžidu zanoćio je jedan čovjek. On je ušao u ovaj mesdžid kako bi cijelu noć proveo u namazu. Kada svi odoše svojim kućama, čovjek poče klanjati… Kako je noć prolazila, u jednom trenutku začu se nešto. Baš kao da je neko ušao u mesdžid. Ovaj što je klanjao pomisli da je došla neka cijenjena osoba, u duši mu počeše puhati vjetrovi licemjerja.

Reče samom sebi:… – Na ovako uzvišeno mjesto čovjek dolazi samo radi ibadeta Allahu. Ovaj dobri čovjek će obratiti pažnju na mene, vidjet će moj namaz, čut će moj ibadet, shvatit će moju vrijednost… Sve do sabaha nađe se u ibadetu. Čak ni za tren ne zatvori oči, već je jecao i plakao…

Čas je teobu činio, čas istigfar, čas je zikrom zauzet bio. Jednom riječju, dobro se pokazao… U sehur vaktu, kada se okolina razdani i unutrašnjost mesdžida se rasvijetli, čovjek se okrenu i vidje kako u ćošku lezi jedan pas i spava. Dakle, onaj zvuk u noći došao je od ove životinje. Ovom brigom izgorje čovjekova duša, krv mu se sasuši , sa trepavica mu kiša suza nagrnu… Udari se po grudima i reče: – O, neodgojeni čovječe! Allah te je ove večeri odgojio ovim psom.

Cijelu večer si cinio ibadet da bi pas vidio. Šta bi bilo da si jedno veče ostao budan radi Allaha… Teško tebi! A ti, brate ili sestro, da li si ti čist/a od ove osobine, da radiš djela zbog ljudi??? Preispitajmo se.

Upitao je unuk svoga dedu: „Dedo, reci mi sta je zivot?“ “Zivot je vrijeme izmedju ezana i namaza.” – odgovorio je dedo unuku. Medjutim, djecaka odgovor nije zadovoljio pa je dalje pitao: “Kako to? Pa zivot nije tako kratak?!”

Dedo mu je na to rekao: “Da, da, moje dijete, zivot je zaista tako kratak…“ te je nastavio govoriti: „Postoji ezan bez namaza, a isto tako postoji namaz bez ezana, a zivot se odvija upravo izmedju toga dvoga.” “Ne razumijem… Reci mi dedo sta pod tim podrazumijevas?”

“Sjecas li se kada smo prosle sedmice tvome novorodjenom rodjaku Aliju proucili ezan na uho? E to ti je ezan bez namaza.” “Ma to znam,” – uzbudjeno je rekao unuk dedi. “Ali, reci mi sta je namaz bez ezana?” “E to ces saznati kada ti dedo umre.”

(Istinit događa )

Učiteljica je trebala da provjeri svaki ruksak u razredu, kako bi se otkrio učenik koji je bez pitanja uzima tuđe stvari. Ušla je u razred i bez najave i objašnjenja počela da „rovari“ po dječijim ruksacima. Učenici nisu znali o čemu se radi. Bili su zbunjeni, a jedan učenica nije bila samo zbunjena, nego je bila prepadnuta, boja njenog lica postala je bijela kao duvar. U očima joj se vidio strah, kolutala je njima, sad desno sad lijevo…

Strah je postajao sve jači, jer se učiteljica približavala njenom stolu. Kako se učiteljica približavala, pomislila je u sebi: “Ne, neću joj to dozvoliti.“ Zgrabila je ruksak i privila ga na prsa, stežući ga svojim rukama. Učiteljica ju je mrko i sumnjičavo pogledala. Odmah je prišla i počela otimati ruksak. Učenica je plakala i molila da joj se ruksak ne uzima, ali učiteljica je sad bila još više sigurna da je ona krivac. Pošto ruksak nije mogla da uzme iz njenih ruku, učiteljica ju je ljutito gurnula i zaprijetila da će pozvati policiju.

Čim je spomenula policiju, učenica je ustala, plačući počela je ljubiti joj ruku i ponudila je svoj ruksak da ga provjeri. Molila je učiteljicu da ne zove policiju. Dok ju je preklinjala, na vrata učionice ušla je direktorica škole. Zamolila je učiteljicu da se smiri i pozvala je učenicu da se kontrola ruksaka izvrši u njenom uredu.

Dok je stajala u čošku ureda, učiteljica je pred direktoricom počela da traži po ruksaku. Izvadila je jednu crnu kesu a u njoj su bili ostaci sendviča, nagrižene jabuke, tvrde kifle, vrećica u kojem je bilo malo čipsa. Učiteljica upita: “Šta je ovo“? Učenica odgovori: “To je hrana, to je hrana koju svaki dan skupljam za svoju braću i sestre i nosim je kući. Nisam dala da mi se ruksak prekopa u razredu, jer bi se otkrilo šta se u njemu nalazi.“

Učiteljica i direktorica su šutjele, ostale su bez riječi, samo bi se ponekad pogledale. Direkotrica joj je prišla, pomilovala po glavi i u upitala: “Zašto, zar ti je takvo stanje kod kuće“?

Ona uplakana odgovori: “Ja vas molim da za ovo ne saznaju djeca u razredu, molim vas, ovo je zadnji put, neće se više ponoviti, obećajem. Majka nam je bolesna i nepokretna, a otac u zatvoru zbog prodaje droge. Svaki dan ostanem poslije nastave, kako bi iz kanta za otpad pokupila ostatke hrane, uglavnom sendviče svojh prijatelja i kako bi tu hranu donijela svojoj mlađoj braći i sestrama.“ Učiteljica i direktorica su ostale bez riječi i rekle malenoj djevojčici da se ne brine da za to neće saznati ostala djeca. Djevojčica se zahvalila. Učiteljici nije bilo bas lahko jer je malenu djevojčicu okrivila i to bez sigurnog dokaza. Ne treba suditi ljudima bez jasnog dokaza, prvo provjeri pa reci…

Kako ti svoje roditelje tretiraš – tako će i tvoja djeca tebe..

Enisu je došlo društvo u posjetu. Jedan od njih, Falih ga je dozivao: “Enise, Enise, gdje si? Ostavio si goste same!” Enis uđe u sobu i reče: “Oprostite mi, spremao sam vam čaj. Znate da ja nemam nikoga osim mamu, a ona nema snage za tako nešto.”

Drugi prijatelj Madžid mu reče: “Nema te svo ovo vrijeme, a onda nam doneseš samo čaj! Gdje su orasi i bademi? Gdje je voće? Gde je. Enis: “Sve će stići u svoje vrijeme, nemojte biti nestrpljivi!” Enis izađe iz sobe te ga zaustavi njegova mama i reče mu: “Sine, ja sam ti zabranila da se družiš sa ovim lošim društvom, ali ti…”

Enis: “Znam, ali oni su moji prijatelji … da li treba da ih otjeram zbog tebe?” Mama: ”Mi izražavamo dobrodošlicu svakom odgo­jenom gostu ali ovi…, oni koriste tvoju dobrotu!” Enis: “Molim te mama, ne miješaj se u moje pri­vatne stvari, ja sam slobodan čovjek!” Iz unutrašnjosti doprije Falihov glas: “Enis, donesi nam karte! Hoćemo nove karte!” Mama reče Enisu:

“Sine, jesi li sad vidio kakvi su? Sve što zara­diš tokom sedmice potrošiš na njih u jednoj noći!” Enis odgovori povišenim glasom: “Da li sam ja to tebi nešto uskratio? Ti me izbacuješ iz ravnoteže tim svojim govorom: „Ne druži se s njima, ne puši, ne troši… Prestani više s time, rekao sam ti stotinu puta da ušutiš jer nemam potrebe za tvojim savjetima!”

Enisova mama ne odgovori ništa na ove sinove riječi, ali dvije tople suze skotrljaše se niz njene obraze. Ona obrisa oči i ode u svoju sobu. Enis uđe kod gostiju, noseći tacnu sa kolačima i reče:

“Dobrodošli prijatelji, činite mi čast vašim dolaskom! Izvolite i jedite ove lijepe kolače!”

Madžid reče: “Boga mi, kolači prijaju tek nakon večere. Ili nije tako?” Falih mu odgovori: “Da, istinu si kazao! Ali, šta bi nam prijalo?” Madžid: “Šta mislite o posudi fula i tanjiru humusa (ful i humus su vrsta arapske hrane) kojeg pravi moj otac Velid?”

Enis: “Nekoliko trenutaka i to će biti pred vama!” Ujutro sljedećeg dana Omer prespava i zakasni na posao, jer su sjedeli do kasno u noć. Mama mu reče: “Sine, nemamo nimalo hljeba!” Enis: “Uh, šta tražiš! Vidiš da sam zakasnio a počinješ sa nekim zahtjevima!” Mama: “Tvoji prijatelji ti nisu ostavili ni komad hlje­ba da doručkuješ!”

Enis reče sa velikom žestinom: “Tvoji prijatelji, tvoji prijatelji, ugasi tu traku starice! Kada bi se sutra sručila kuća na naše glave po tebi bi opet bili krivi moji prijatelji, zar ne! Počela si da izmišljaš!” Mama: “Sine, nemaš pravo da tako sa mnom razgo­varaš, ja sam ti mama!” Enis: “Ti si mi mama jer si me rodila i ništa više, ali nisi policajac ili stražar!”

Mama: “Ja ti želim samo dobro!” Enis: “Dobro za mene je da me ostaviš na miru, zar ne shvataš!” Oh, dosadio mi je život sa tobom, ostavi me na miru i moje stvari, starice, zar ne shvataš?” Srce Enisove majke je pucalo od bola zbog njenog sina, ali nije nikada uputila dovu pro­tiv njega. Međutim, Allah sve vidi i zna…

Vrijeme je prolazilo… Umrije Enisova majka i ne prođe ni nekoliko mjeseci nakon njene smrti a Enis se oženi. Nakon dugih godina, bolest zavlada Enesom i prikova ga za kuću. Imao je već odraslog sina koji mu je govorio:

“Ti nisi otac kao ostali! Ne izvodiš me u park niti me vodiš u posjetu. Dosadilo mi je da te gledam u postelji i dan i noć… Uh, bilo bi bolje da nisi ni rađao djecu, ti nepokretni čovječe! Šta više, bilo bi bolje da se nisi ni ženio! Počeo sam priželjkivati da umreš! Da, zamrzio sam i tebe i ovu kuću! Odvratan je ovaj život sa tobom!”

Enis ne progovori niti jednu riječ, a njegove oči se raširiše od straha govoreći sam sebi: “Da li je ovo meni Allahova kazna na dunjaluku prije Ahireta?”

Jedna muslimanka je svaki dan u toku ramazana okupljala svoju djecu pred iftar i učila dovu: ”Allahu dragi, podari meni i mojoj porodici kuću ispred koje teče rijeka.” Nakon što bi ona završila, njena djeca su učila istu dovu. Posmatrajući svaki dan isti prizor pred iftar, njen muž se smijao i govorio joj: ”To što tražiš da nam Allah podari kuću mogu shvatiti i prihvatiti, ali ne mogu to što tražiš da ispred nje bude rijeka, a mi živimo u pustinjskom mjestu.” Supruga mu je odgovorila: ”Naš Gospodar je rekao: ”Zovite Me i Ja ću vam se odazvati”, i ja ću upućivati dove Allahu i tražiti od Njega ono što želim, jer On je plemeniti Gospodar.”

Tako je ona cijeli ramazan sa svojom djecom učila istu dovu. Na kraju ramazana, muž je ironično rekao: ”Cijeli ramazan si upućivala istu dovu, pa gdje ti je kuća i rijeka ispred nje?” Ona je odgovorila: ”Allah će mi dati ono što sam tražila i sigurno me neće ostaviti.”

Nakon toga, ona je ispričala sljedeće: ”Neposredno nakon što sam ispostila šest dana mjeseca ševvala, desilo se pravo čudo. Naime, moj muž je otišao na ikindija-namaz u džamiju i kada se vraćao iz džamije sreo je jednog bogataša iz Rijada kojeg nije poznavao. Nakon što su se poselamili i upoznali, on je rekao mome mužu: ‘Prijatelju, imam veliku kuću u Rijadu. U jednom dijelu kuće žive samo moji stari roditelji, a druga polovina kuće zjapi prazna i ja i moja porodica nemamo potrebe za njom. Stoga sam odlučio da tu kuću dadnem onome koga prvog sretnem i evo ti si prvi čovjek kojeg sam sreo u ovom mjestu i ja ti dajem svoju kuću u Rijadu ako želiš.”

Uistinu, ko je iskren prema Allahu, On će mu dati, ko je ubijeđen u to da Allah uslišava iskrene dove, Allah će mu i uslišati dovu. Tako smo mi poslije ramazana došli u posjed kuće u elitnom naselju u Rijadu. Međutim, jedna stvar mi je zapela za oko. Naime, ja sam svaki dan pred iftar molila Allaha da nam podari kuću ispred koje je rijeka, i evo kuću smo dobili, ali ispred nje nije bilo rijeke.

Ispričala sam svoj slučaj jednom šejhu i rekla mu: ”Zar Allah nije rekao: ”Zovite Me i Ja ću vam se odazvati”?” ”Da”, odgovorio je. Ja sam mu onda rekla: ”Šejh, ja sam cijeli ramazan molila Allaha da meni i mojoj porodici podari kuću ispred koje teče rijeka, pa mi je poklonio kuću, ali gdje je rijeka?” Šejh se začudio mojoj dovi, a još više se čudio mom ubjeđenju da će mi Allah dati to što tražim od Njega. Zatim je upitao: ”A šta se sad nalazi ispred kuće koju ste dobili?” ”Džamija”, odgovorila sam.

Tada se šejh nasmijao i rekao: ”Pa to je ta rijeka koju si tražila. Zar ne znaš da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu: ‘Šta mislite kada bi neko od vas imao ispred kuće rijeku, pa da se u njoj kupa svaki dan pet puta, da li bi ostalo imalo nečistoće na njemu?’ Odgovorili su: ‘Ne bi ostalo nimalo nečistoće na njemu.’ Onda je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Tako je i sa pet dnevnih namaza, Allah sa njima briše grijehe.”'(Buharija i Muslim)

Ova poučna priča će vas možda ražalostiti, ali će vas podsjetiti na bezuslovnu ljubav i požrtvovanost koju možemo pripisati samo majkama…

Moja majka nije uvijek govorila istinu. Slagala me je osam puta u bitnim životnim trenucima. Priča počinje sa mojim rođenjem. Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj porodici. Siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama zadesilo bi se da imamo malo krompira u kući. Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na moj tanjir govoreći: Jedi, sine, ja nisam gladna. – To je bila njena 1. laž.

Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po okončanju kućnih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obje ribe i stavila ih pred mene. Ja sam malo-pomalo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši: Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu. – To je bila njena 2. laž.

Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka da se školujem, majka je otišla u jednu prodavnicu odjeće i dogovorila se sa vlasnikom da prodaje odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao da je potražim. Ugledao sam je kako nosi torbu sa odjećom i kuca na vrata tuđih kuća. Zovnuo sam je: Mamaaaaa, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro! Ona se nasmijala i rekla: Sine moj, ja nisam umorna. – Ovo je bila njena 3. laž.

Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je pošla sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od toplote. Ušao sam u školu, a ona je ostala u školskom dvorištu. Kada su se ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočeka u topli majčinski zagrljaj, ispunjen ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila za mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se i pogledao u nju: niz njeno čelo slivale su se kapljice znoja. Pružio sam joj čašu i rekao: Majko, pij, a ona reče: Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna. – Ovo je bila njena 4. laž.

Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj dajdza, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da utolimo glad. Kada su komšije vidjele da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima: Ja nemam potrebe za ljubavlju. – Ovo je bila njena 5. laž.

Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam da preuzmem brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na prodavnicama. Kada je odbila da prestane raditi, izdvojio sam dio svoje plate i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši: Čuvaj, sine, svoje pare, ja imam dovoljno za sebe. – Ovo je bila njena 6. laž.

Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Jedna firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Obradovao sam se i počeo sanjati o novom sretnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona nije htjela da me ometa i rekla mi je: Sine, ja nisam naučila da živim lagodno. – Ovo je bila njena 7. laž.

Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima neko joj je morao pomagati. Šta sam mogao da uradim kada su između mene i moje voljene majke bile mnoge države? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao. Suze su se počele slivati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši: Sine, ne plači, ja ne osjećam bol. – Ovo je bila njena 8. i posljednja laž.

Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila. Svakome ko uživa blagodat živih roditelja, poručujem: Čuvaj ovu blagodat prije nego što budeš tugovao za njenim gubitkom.

Priča po istinitom događaju

Čujem da ti se sin oženio, i kćerka udala!!! Deder kakva ti je snaha? Da čujem…
– Ma šuti draga. Ne d’o Bog nikom… Takvog insana još srela nisam. Neda sinu disat’. Ujutro on gospođi nosi doručak u krevet, k’o da je carica. To u nju gleda kad govori, ma k’o da je obsihren s njom. A ne smije mrdnut bez nje il’ što je neće pitat’.

A da kupi šta što se njemu sviđa dok ona ne kaže… samo sanjat’ o tome može.uče ga zatekoh kako usisava. Kod mene nije znao ni kako usisivač izgleda. Najviše me pogodi što snaha stida nema. Preda mnom se cmaču i u krilo mu sjeda pa ja moram, stara, pogled skretat’. Svašta insan doživi, ali da ću dočekat’ da mi sin bude papučar – ni u snu snila nisam…

– Šta ćes draga moja, takve dobričike vazda safataju rospije, nego kakav ti je zet? Sagovornici se popravi raspoloženje, nasmija se, te s ponosom poče: -E Bog me pocastio sa zetom. Da znaš kakav je to insan i kako je pazi, ama samo bih sjedila i gledala tu ljubav i sreću. On ti bona ujutro ustane pa joj doručak napravi, odnese u krevet, kaže nek se odmori, vazda nešto po kući radi.

Da vidiš kad ona šta priča, pa se ono smije, a on ti u nju gleda k’o da su joj umjesto zuba zlatnici, sav se topi. A kako je poštuje, nigdje bez nje ne ide, il’ joj kaže ako će gdje, vidi se da je čovjek ozbiljno shvatio brak. Ne bi ti on nešto kupio bez nje… Sve nju pita ”dušice, hoćemo l’ ovo, možemo l’ ono, sviđa l’ ti se…

”Ništa njemu nije teško ni u kući joj pomoć, usisa, opere suđe. Pa malo, malo, pa je poljubi, te je štipne, u krilo stavi, a ja onda , kad vidim kakav je to insan i kako je voli, sve bih plakala od sreće…

Priča prema istinitom događaju: Brate, e sad ću ti pokazati ”kladionicu” na kojoj uvijek dobijaš!

Vraćam se jučer s posla i sretoh svog prijatelja na cesti. Štopa. Stanem mu i povezem ga…

– Pa gdje si brate bolan nema te k’o ni kafe u ratu! Šta ima, gdje si to naumio?

– Ma evo me, štopam ima haman sat vremena niko da stane, baš si me obradovao kad sam te vidio. A ništa posebno, nisam još nikakav posao dobio, nezgodno pravo, ne radi se, znaš kako je kad se ne radi… Čekam odgovor za vizu, sve papire sam izganjao i poslao, ali oteglo se ko… i et tako… Evo krenuo malo do kladionice… Neće me brate ovih dana nikako! I što me više neće, ja budalasto uporan sve više igram. Ima više od dva mjeseca kako ništa nisam dobio! Još ne igram ono laički na slijepo, već ja pomno razmotrim koje parove, koje utakmice ali opet džaba, uvijek fulim jednu utakmicu ili dvije i tako propadne listić.

– Ma okani se toga brate, znaš da nema hajra od tog, malo ko da se obogatio od takvih para, a i onaj ko se obogatio kratko je bogat bio, kako došlo, brate, tako još brže o’šlo.

– A znam de, ali et, nekako imam nadu da bih mogao uskoro opalit jedan dobar listić, pa et. Uzeo sam od matere 10 KM i to slagao joj da mi treba da dopunim telefon jer će mi broj propast. (Haha) Ali sad sam odabrao pet sigurnih utakmica, kvote i nisu tako velike ali zato ću uložiti 10 KM, pa kad dobijem 50 opet sam 40 dobar, je li tako?

– Brate, hajd’ ti da ja tebi pokažem kladionicu u kojoj sigurno nećeš izgubiti, mislim gdje se uvijek dobija?
– Ma daj haha, šta me zezaš opet, gdje ima ta kladionica, kako se zove? Ja ih znam sve po gradu…
– Samo sjedi i uživaj u vožnji, sad ćeš vidjeti, brzo ćemo stići.

Skrenuo sam sa glavne ceste, te krenuo prema naselju malo iza grada. Došli smo do stare trošne kuće…

– Ma daj brate bolan, jesi lud, pa gdje ovdje ima kladionica? U ovoj napuštenoj ruševini sigurno nije!
– Na žalost ovo nije napuštena kuća. Ovdje sama živi jedna nana. Ima oko 70 godina. Sin joj davno poginuo u saobraćajnoj nesreći, čovjek umro prije par godina i tako da je ona sama, nema nikog svog. Živi od onog šta joj ko donese.

– Pa dobro, ali brate, kakve ona ima veze sa kladionicom?
– E sad ćeš fino izaći samnom i ideš joj dati tih 10 maraka! I to ono da joj halališ sa srca. I budi strpljiv. I evo, ako nakon nekog vremena ne dobiješ neke pare, ja ću ti vratiti duplo!
– Haha ti si lud majke mi moje! Dobro, znam ja da je sevap pomoći nemoćnima, da je to dobro djelo… Ali odabrao sam ovih pet sigurnih parova, jaaaaj brateee! Ali hajd dobro idemo.

Izašli smo iz auta i krenuli prema kući a nana je već bila izašla na vrata. Pozdravili smo se lijepo i objasnili da smo došli da joj damo malo para eto onako za sadaku. Nana, presretna, grli nas obojicu, blagosiva…

– Ta djeco moja, Bog vam dao svako dobro. Pa taman mi tih 10 maraka falilo da namirim i platim struju jer su mi rekli da će mi je isključiti za 8 dana ako ne platim. Allah vas nagradio na oba svijeta djeco moja! Sačuvao vas od svakog zla i vas i vaše najmilije. Ta vidi ko je nani obasjao ovaj dan, ko nanu spasi da joj svjetlo ne isključe! Neka vas Allah obilato nagradi draga djeco, kud god krenuli i šta god radili neka vas svaki hajr, sreća i dobro prati, živi i zrdavi bili i od svake bolesti sačuvani i vi i vaši najmiliji, amin ako Bog da…

Oprostili smo se od nane i krenuli nazad prema gradu.
– Uh brate, kako nana blagosiva, ja sam se sav naježio. Halal joj bilo sve i marka. Da sam imao još para dao bih joj Bogami!

– Eto, vidiš kako se osjećaš fino ispunjeno, pomogao si nekome kome je pomoć prijeko potrebna a i tebi će se ako Bog da nafaka otvoriti.

Vozeći se do grada još smo malo čavrljali o svemu i svačemu. Nakon što sam ga odvezao do njegove kuće i ja sam produžio kući. Poslije tačno 7 dana moj prijatelj me nazvao na telefon.

– Ej brate, gdje si mi? Znaš šta ima? Preključe me zvao jedan odavde čovjek da idem s njim raditi. I išao sam. Neke pločice smo postavljali. Za dva dana dade mi čovjek 100 KM! Taj dan ja došao kući, kad mati mi veli da je tetka došla iz Austrije i zvala me da joj dođem neki ormar namontirati. I odem ja to smontiram za dva sata i kad sam krenuo, tetka mi baci 50 Eura! Ja ono odbijam neću, neugodno mi, pa nisam ja radio cijeli dan, a ona navalila i nema nego uzeti. Brate, naumpala mi je ona nana i onih 10 maraka i ti i tvoj savjeti! I to nije sve, zvali su me iz ambasade! Dobio sam vizu brate! Sad ode kod one nane ponovo i odnese joj večeru! Hvala Bogu pa te sretoh onaj dan brate i hvala ti na savjetima.

– Da si mi živ i zdrav brate moj i ja sam presretan zbog tebe. Eto vidiš kako Allah mnogostruko nagrađiva za dobra djela. I uvijek znaj da novac uložen u neki hajr, neko dobro djelo u ime Boga, uvijek se mnogo većom nafakom vraća i koliko god da udijeliš Allah te još više opskrbi.

Da li znate kako se čuva ljubav? Neka vam ova priča otvori oči

Majka i dječak šetaju plažom… U jednom trenutku dječak upita: “Mama, kako se čuva ljubav??” Mama ga pogleda i odgovori: “Uzmi malo pijeska i stisni šaku…”

Dječak stisne šaku i što je više stiskao,to je više pijeska curilo iz nje… “Ali mama, pijesak mi bježi..!!!
“Znam, a sada otvori potpuno šaku…”

Dječak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana. “Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak..!!”

Na to majka, sa smiješkom na licu, reče: “Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan…”

Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste. Eto kako se čuva ljubav…

Poučna priča o snazi “ženske” dove

U priči koju prenosi šejh Ali et-Tantavi, on kaže: “Bio sam kadija u Siriji i dogodilo se da je grupa nas odlučila da provede noć kod jednog našeg prijatelja kada sam osjetio da teško dišem i da se gušim.Tražio sam od mojih saputnika dozvolu da odem, ali su oni insistirali da ostanem tu noć s njima. Ali nisam mogao, kazao sam im da ću prošetati i udahnuti malo svježeg zraka. Ostavio sam ih i krenuo sam šetati po mraku, a onda sam iza jednog brežuljka čuo zvuk plača i dove.

Pogledao sam i ugledao ženu koja je izgleda bila u nevolji i jadu. Jako je plakala i iskreno dovila Allahu, s.v.t.. Prišao sam joj i upitao je: “Sestro, šta te to natjeralo da toliko plačeš?” Ona je odgovorila: “Moj muž je grub i nepravedan čovjek. Izbacio me iz kuće, uzeo mi djecu i zakleo se da ih nikada više neću vidjeti, a nemam nikoga niti gdje da odem”.

“Zašto ne izneseš svoj slučaj kadiji”, upitao sam je. Ona je nastavila još jače da plače: “Kako žena poput mene može doći do kadije?”

Šejh je završio svoju priču plačući: “Žena je sve ovo kazala neshvatajući da je Allah, s.v.t.., dovukao kadiju za njegov vrat direktno pred nju”. SubhanaAllah! Ko mu je naredio da izađe u tami noći? Da se zaustavi tačno ispred nje i da je, kao kadija, pita za njene potrebe? Šta je dovila ova jednostavna, siromašna žena da bi na nju bilo odgovoreno ovom brzinom i na ovaj način?

Svi vi koji osjećate bol i jad, koji mislite da se svijet okrenuo protiv vas, samo podignite svoje ruke prema nebu i nemojte reći: “Kako da riješim moje probleme?”Umjesto toga, budite ponizni pred Onim koji čuje i korake najmanjeg mrava. Budite sigurni da vas očekuje nešto lijepo nakon vašeg strpljenja. Zaista, Allah, s.v.t., vas ne iskušava ni iz jednog drugog razloga osim ako se u tome krije dobro za vas, čak iako mislite suprotno!

Dva mala prijatelja su se klizala po zaleđenom jezeru. Bio je oblačan i hladan dan. Dječaci su bez straha uživali u klizanju. Led se iznenada prolomio i jedan od njih propade u vodu. Voda nije bila duboka, ali se led počeo stezati.

Drugi dječak je otrčao na obalu, dohvatio kamen i pojurio nazad. Svom snagom je razbijao led i uhvativši prijatelja za ruku, izvukao ga iz vode. Kad su stigli vatrogasci i shvatili šta se dogodilo, začuđeno su pitali:

“Kako ti je to uspjelo? Kako si mogao tim malim kamenom i slabim rukama razbiti tako debeo led?” U tom momentu se oglasio neki starac:

“Ja znam kako je uspio!”
“Kako?” – upitali su ga vatrogasci.
Starac je odgovorio:
“Nije bilo nikoga da mu kaže kako je to nemoguće.”

Majka mu reče: “Dragi sine, želim lijekove!” Nakon njenog zahtjeva, žurno je izašao iz kuće plačući, jer je znao da nema novca da plati svojoj staroj majci njene potrebne lijekove. Nakon određenog vremena, vratio se svojoj majci, da je obavijesti da nije uzeo lijekove, jer nema novca za njih. Međutim, kada je ušao u kuću, zatekao je svoju staru majku mrtvu! Njeno lice bilo je obliveno suzama. Strašno, jako i bolno je vrisnuo, srce mu je obuzela tuga i strah. Ugledao je pismo pored majke, u kom je pisalo:

“Dragi sine, onog trenutka kada sam zatražila od tebe lijekove, znala sam da ne posjeduješ imetak kojim bi mi ih kupio. U tom trenutku sam osjetila da je nastupio moj kraj i rastanak od ovog svijeta, osjetila sam smrtne muke, pa nisam željela da budeš prisutan u trenucima moje smrti, bojeći se za tebe, da i ti ne umreš zajedno sa mnom, dijete moje drago! Ostavila sam ti veliko bogatstvo, a to je moje zadovoljstvo tobom kao djetetom i na dunjaluku i ahiretu…”

Uzvišeni Allah, rekao je: ”Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’”( El-Isra, 24.)

Kraj sokaka i mala trošna kućica. Ulica s kaldrmom nad kojom su se nadvijale prelijepe lipe. Sunce se polahko spuštalo i nagovještavalo kraj još jednog ramazanskog dana. „Selam, čika Jusufe“, povikali su dječaci u glas starcu koji je izlazio iz dvorišta u kojem se nalazila trošna kućica.

„Selam, omladino.“, veselo, kao i uvijek i uz osmijeh na licu odgovorio je starac.
„Kako ste nam? Idete u šetnju? Uskoro će i vrijeme iftara.“
„Dobro sam, hvala Bogu. Izašao da malo prošetam, da mi posljednji sati do iftara brže prođu. A gdje vi idete.“
„Mi smo krenuli po somune. Kupit ćemo za sve one koji su nas zamolili da im kupimo i olakšamo, da ne bi oni morali ići. Želite li i Vi?„
„Ne treba, hvala vam. Imam kući već.“

Polahko je starac nastavio šetnju, dok se sokakom širio miris somuna, a sunce polako pružalo svoje posljednje zrake. U daljini se začuo ezan i svi su žurili kući na iftar. Već sutra dječaci su ponovo krenuli po somune, i pitali čika Jusufa želi li. On im je ponovo odgovorio da ne želi. I dok se sunce ponovo polahko skrivalo, dječaci su veselo dijelili somune komšijama iz ulice i iščekivali iftarske sate.

Akšam je tu. Svi su već u svojim kućama i iftare. Dječaci također. Samo jedan od njih kasno se vraćao kući. Dok je prolazio ulicom vidio je kako su sve kuće osvijetljene, osim kuće čika Jusufa. Dječak se zapitao i pomalo zabrinuo zašto čika Jusuf nije kući. Odlučio je da uđe u dvorište. Približavajući se ulaznim vratima male trošne kuće, začuo je starca kako kašlje. Dječak je tiho stao na kućni prag i posmatrao. U kući tama, bez svjetla. Pomislio je da čika Jusuf spava.

„Polako ću zatvoriti vrata, da ga ne probudim.“, pomislio je.

Dok je svoj korak pružio prema unutrašnjosti kuće kako bi zatvorio vrata, u uglu sobe vidio je starca. Bio je to čika Jusuf, sa sklupčanim koljenima sjedio je na podu i iftario. U tami. A ispred njega komad starog hljeba i poluprazna posuda s hranom. Dječak je sve to posmatrao i shvatio da čika Jusuf iftari u mraku jer nema struju. Da sve ove dane koje su ga pitali želi li da mu kupe somune, on nije htio, jer nije imao novca.

Teškim koracima napuštao je dvorište čika Jusufa, razmišljajući kako bi mu mogao pomoći. Noć se sve više nadvijala nad ulicom, a dječak nije mogao prestati razmišljati o starcu. Sutradan se našao sa svojim prijateljima i odlučili su organizovati i po gradu staviti male kutije, u koje bi ljudi ubacili novca onoliko koliko mogu. Dogovorili su se da ne govore za koga se pomoć prikuplja.

Još jedno prediftarsko vrijeme. Dječaci su po ulici, po gradu postavili kutije za sakupljanje pomoći. Čika Jusuf je i ovaj put krenuo u šetnju. Desnu ruku je držao čvrsto stisnutu. Dolazeći do pekare u kojoj je htio kupiti somun, vidio je kutiju na kojoj je pisalo: „Tvoje je samo to što daš.“ Pogledao je u svoj dlan. Čvrsto stisnuta ruka čuvala je nešto sitno novca koji je čika Jusuf imao. Gledao je prema pekari i prema somunima koji su širili svoj miris. Pa ponovo u svoj dlan i u natpis na kutiju.

Spustio je novac koji je imao u ruci u kutiju i tiho rekao: „Moje je samo to što dam“. U daljini se začuo ezan za akšam namaz i vrijeme iftara, a starac je iako znajući da ga čeka mračna soba i stari komad hljeba s osmijehom na licu požurio kući da dočeka iftar, sretan što je pomogao nekome, a da ni ne zna kome. Dan poslije, dok se starac brinuo o ružama u vrtu, u njegovo dvorište svratila su dva čovjeka.

„Dobar dan, jeste li Vi Jusuf?“, rekao je jedan od njih.
„Ja sam Jusuf.“, pomalo uplašeno izgovorio je starac.
„Mi smo došli da vam uključimo struju.“
„Ali, kako… nisam vas zvao.. jer.. jer ja to ne mogu da platim.“
U tom času u dvorište su ušli dječaci.
„Čika Jusufe, ništa ne brinite, plaćeno je već.“

I dok se čika Jusuf u čudu pitao kako, kada, jedan od dječaka mu je sve ispričao, dok su drugi u njegovu kuću unosili korpe s namirnicama. Čika Jusuf je zaplakao i zagrlio dječake.

Još jedan dan je na izmaku i vrijeme akšam namaza. I dok se zvuk ezana čuo sa svih strana, u maloj trošnoj kućici više nije bilo tame, ni tišine. Svjetlost koja se vidjela kroz prozore upotpunila je vesela graja dječaka koje je starac pozvao kod sebe da zajednički iftare u izobilju svega.

I dok je posmatrao dječake kako se takmiče u tome ko će brže iftariti, sjetio se kutije i natpisa: „Tvoje je samo to što daš.“ Život nam vraća onako kako ga prihvatimo.

Bio je jedan ashab Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, po imenu Džulejbib. Džulejbib nije bio lijepog izgleda, pa je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, htio da ga oženi. Te reče jednom čovjek na jednom sijelu: “Ja želim oženiti tvoju kćerku!” Čovjek je naravno bio iznenađen. Poslanik lično želi oženiti moju kćerku!? Doista to je bila kurpna stvar. Pa reče: “Da! Biće mi čast i zadovoljstvo!” Ali Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: “Ja je neću za sebe!” “Tražim je za Džulejbiba!” Čovjek mu reče: “Za Džulejbiba?!” Pa reče: “Dozvoli mi da popričam sa njenom majkom o tome?” Čovjek zatim ode svojoj ženi te joj reče: “Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nudi da oženi našu kćerku!” Ona reče: “To je velika čast i zadovoljstvo” Pa čovjek reče: “Ali on je ne traži za sebe, već za Džulejbiba!” Ona reče: “Za Džulejbiba! innih (riječ odbijanja)”, ponovivši to dva ili tri puta.

Uistinu, oni koji su bolji od Džulejbiba su dolazili da je prose, a mi smo ih odbijali. Kćerka je slušala ovaj razgovor između oca i majke, pa reče: “Zar odbijate zahtjev Allahovu Poslanika?!!” “Pošaljite me njemu jer me on zaista neće upropastiti!” Te je udadoše za Džulejbiba. Međutim, ti dani au bili dani džihada, a i on je bio pozvan i džihad.

..pa Džulejbib otide u borbu. Nako što je bitka završila, Allahov Poslanik, ‘alejhi selam, upita: “Da li vam fali neko?” Rekoše: “Da, izgubili smo toga i toga.. “Zatim ga potražiše i nađoše. Opet: “Da li vam fali neko?” “Da, izgubili smo toga i toga..” Zatim ga potražiše i nađoše. I opet upita: “Da li vam fali još neko?” Rekoše: “Ne!” Poslanik zatim reče: “Nema mi Džulejbiba..

..nisam ga vidio među živima! Gdje je on?” potražiše ga i nađoše mrtvog, a oko njega sedmorica mrtvih koje je ubio. Zatim Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, stade ispred njegovog tijela, pa reče: ” Ubio je sedmoricu nakon čega ga ubiše!” “On je od mene a ja sam od njega” On nije imao ležaja, osim ruku Poslanikovih.. A ležaj znači: “nosila” Poslanik, sallalahu ‘alejhi ve sellem, ga je nosio svojim rukama i on ga je ukopao! Kalav je to samo bio Allahov Rob!

Iznenada, vrana sletje na zid. Otac upita sina: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrana.” Nakon izvjesnoga vremena, otac upita ponovo: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrana.” Prođe nekoliko minuta a otac ponovo upita, treći put: “Šta je ono?” Sin odgovori: “Oče, upravo sam ti rekao da je to vrana.”

Ne prođe dugo a otac opet upita: “Šta je ono?” Ovoga puta na sinovljevu licu mogla se vidjeti mala usplahirenost: “Oče, to je vrana, vrana!” Ponovo otac upita: “Šta je ono?” Ovaj put sin odgovori grubim tonom: “Oče, non-stop pitaš jedno te isto iako ti stalno odgovaram da je to vrana. Zar nisu u stanju razumjeti?”

Otac ustade i ode do sobe. Ubrzo se vrati noseći svoju staru svesku-dnevnik. Otvarajući stranicu, reče sinu da pročita ono što je na toj stranici zapisano. Sin pročita: “Danas je moj malehni sin sjedio sa mnom u našemu dvorištu kad doletje vrana. Sinčić me je dvadeset i pet puta upitao: ‘Šta je ono?’, i dvadeset i pet puta mu odgovorih, nimalo iznerviran, da je to vrana. Ono što osjećah bila je ljubav prema mome nevinome sinčiću.”

Tada je otac objasnio sinu razliku između očeva i sinovljeva stava: “Kada si bio malešan, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio iznerviran tvojim pitanjima već ti uporno odgovarah. A kada sam ja tebi danas postavio isto pitanje ali ponavljajući ga samo pet puta, ti si se iznervirao, ljutnuo i bio nestrpljiv sa mnom.”

Dok bi izlazio nocu iz svoje kuce, i isao do velikog trga na kome se nalazi bunar, gdje bi se skupljali ljudi i donosili vodu, on bi u jednoj ruci nosio cup a u drugoj fenjer. I tako je jednom stigao do tog bunara noseci fenjer koji svijetli, i kada je dosao na red, napunio je svoj cup vodom i krenuo kuci.Na putu kuci susrete ga jedan covjek, pa se zacudi sto ce slijepcu fenjer!!!

Glasno je razmisljao: “Sta ce slijepcu fenjer, kakvu korist ima od toga?” Cuo ga sljepac kako sapce. Kad mu se covjek priblizi, glasno ga upita: “Sta ce ti fenjer?” Nasmijesi se slijepac i rece: “Kad bi imalo razmislio, ne bi me to ni pitao! Zar ne vidis da je noc, i mrak je svuda oko nas?”

Covjek klimnu glavom i rece: “Tacno, ali kakvu korist imas od fenjera kada si slijep?”

Slijepac rece: “Hej covjece s ocima, nosim fenjer da me ti vidis! Kad ga ne bih nosio, neko od prolaznika mogao bi se sudariti sa mnom jer ne vidi dobro u mraku.”

“Kad nosim svjetleci fenjer, osvjetljavam sve oko sebe pa ne moze doci do sudara, te tako sacuvam svoj vrc da se ne razbije. Zar nije tako, brate?”

Covjek je pognuo glavu od neugodnosti: “Hvala ti na savjetu, starce, i na tvojoj mudrosti! Nemoj me osudjivati! Ja sam u biti neznalica i slijepac, unatoc vidu, a ne ti.Ti si razborit i pametan, iako nevidis! Primi moju ispriku! Da sam dobro i ispravno razmisljao ne bi ni postavljao takvo pitanje!”

Kako bi bilo dobro kada bi covjek iskoristio sve blagodati sto nam ih je Allah darovao, kako se ne bi pokajao i osramotio, kako ne bi ispao neznalica!

Bio jednom jedan djecak koji je volio jesti slatkise,pa ih je stalno trazio od svog oca. Njegov otac bio je siromasan covjek, i nije uvijek mogao pribaviti slatkise za svoga sina. Ali mali djecak to nije shvatao, i stalno je trazio slatkise. Djecakov otac cesto je razmisljao kako da zaustavi dijete da ne trazi tako mnogo slatkisa. U to vrijeme u blizini je zivio jedan mudrac. Djecakovu ocu je sinula ideja. Odlucio je da povede djecaka tom mudrom covjeku, ne bi li ga on upio nagovoriti da prestane stalno traziti slatkise.

Djecak i njegov otac uputili su se tom covjeku. Kad su stigli do njega, otac mu rece: “Dobri covjece, bi li zamolio moga sina da prestane traziti slatkise koje ja ne mogu da mu pribavim?” Kako je ovaj mudrac i sam volio slatkise, nije mu bilo lahko. Mislio je kao da postupi. Na kraju je odlucio da predlozi ocu da ponovo dovede sina sljedeceg mjeseca.

Za to vrijeme mudrac je potpuno prestao jesti slatkise. Kad su djecak i njegov otac, nakon mjesec dana, ponovo dosli, mudrac rece djecaku: “Moje drago djete, hoces li prestati traziti slatkise koje ti otac ne moze priustiti?”
Od tada, djecak je prestao traziti slatkise. Djecakov otac upita ovog mudrog covjeka: “Zasto nisi molio moga sina da prestane traziti slatkise kada smo ti dolazili proslog mjeseca?”

Mudrac odgovori: “Kako da trazim od djecaka da odjednom ostavi slatkise kada ih i ja sam volim? Pa ipak tokom proslog mjeseca prestao sam ih jesti.”

Licni primjer mnogo je snazniji od samih rijeci. Ako od nekog trazimo da nesto ucini, mi to i sami takodjer moramo ciniti. Mi ne trebamo traziti od drugih da cine ono sto sami ne cinimo. POBRINI SE DA TVOJA DJELA I TVOJE RIJECI BUDU UVIJEK JEDNO.

Hasan je imao tri sina: Faruka, Abdulaha i Kasima. Mnogo ih je volio. Zelio je da postanu dobri muslimani. Hasan je i sam bio dobar musliman. Koliko god je mogao, pokoravao se svim Bozijim naredbama. Jednoga dana htio je provjeriti svoje sinove. Svakom od njih dao je nekoliko slatkisa i rekao: “Pojedite ih na takvom mjestu gdje ste sigurni da vas niko ne moze vidjeti. Kad to ucinite dodjite kod mene.”

Faruk uze slatkise i ode u svoju sobu. Za sobom zatvori vrata i pojede slatkise misleci da ga tamo niko nije mogao vidjeti. Abdulah ode u podrum. Bio je siguran da tamo nema nikoga. Pojeo je slatkise u mracnom podrumu. Kasim je razmisljao gdje bi mogao pojesti slatkise, a da ga niko ne vidi. Nije mu padalo na pamet ni jedno takvo mjesto. Svaki put kad bi pomislio na neko mjesto sjetio bi se da ga Allah vidi, i zato nije pojeo slatkise.

Faruk i Abdulah vratili su se ocu i ispricali mu kako su postupili. Potom je dosao Kasim i vratio slatkise svome ocu govoreci:

“Ne postoji mjesto koje je skriveno od Allaha, tako da ja nisam pojeo slatkise.” Hasan je bio odusevljen Kasimom. Rekao je Faruku i Abdulahu da nauce lekciju od svoga brata Kasima i dodao:

“Moji dragi sinovi, nikad ne zaboravite da Allah zna sve, i da vidi sve. On je uvijek s nama. Stoga mi ne bismo trebali ciniti nista ruzno, cak ni u tajnosti.”

Kada me je jednog dana kolegica iz razreda upitala želim li da zajedno odemo na ručak, pojasnila sam joj da postim i da je u toku mjesec Ramazan. Sarkastično se nasmijala, i rekla: „E pa, vi luđaci se možete izgladnjivati koliko god hoćete!“

Na putu kući, razmišljala sam koliko se nekim ljudima post može činiti ‘ludim’ ili ‘čudnim’, posebno onima čiji životni i kulturni stilovi nisu upoznati s ovom praksom. Razmišljajući o vlastitom poznavanju ove materije, došla sam do bolnog zaključka da nisam bila spremna da se suočim s svijetom koji gaji mnogo predrasuda i neznanja o postu. Zapitala sam se zašto postimo? Počela sam učiti, tragati za odgovorima, razmišljati i analizirati.

Nažalost, ni mnogi muslimani ne razumiju zašto moraju postiti. Ukoliko nekog muslimana na ulici upitate da li i zašto posti Ramazan, možda ćete dobiti neki od slijedećih odgovora:

1. Postim zato jer je Ramazan!
2. Tako su mi rekli da trebam raditi, tome učili su nas učili u mektebu.
3. Halo, post je islamski rukn!
4. Da nije Ramazana, ne bi bilo ni Bajrama. Šteta.
5. Samo posti i ne postavljaj pitanja!
6. Ako ne budem postio, kritikovat će me i reći da sam loš musliman.
7. Ljudi oko mene poste, pa rekoh sebi što ne bih i ja probao?

Nažalost, nijedan od prethodnih odgovora se nije dotakao smisla i poruke posta. Analizirajući tu temu, vidjet ćemo da je Allah, dželle še’nuhu, odgovorio na to pitanje prije 1400 godina: „O vi koji vjerujete, propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas, da biste bili bogobojazni!“ El-Bekara, 183.

Smisao posta je u stjecanju bogobojaznosti i čestitosti. Jednostavno rečeno, post ima dva cilja: približavanje Allahu, dželle še’nuhu i usvajanje pozitivnih osobina, dobrote i moralnih vrlina.

„Kako nas post može približiti Bogu, ili nas podučiti dobroti? Zašto ne bismo i bez posta mogli biti religiozni i dobri? Ako ljudi ne poste, to ne mora značiti da su loši, zar ne?“

Stvarna definicija i praksa posta daleko prevazilazi obično odricanje od hrane i pića. Postiti znači i savlađivati vlastite porive, odreći se svega što može rasrditi Boga ili se protivi moralnim načelima.

Kada postimo, ne jedemo i ne pijemo osim u tačno određeno vrijeme, ne govorimo osim dobrih riječi, ne činimo ništa osim dobrih djela i ne dozvoljavamo srcima da ih zaokupira išta osim sjećanja na Allaha, činjenje dobra i sve ono što je konstruktivno.

S fiziološke strane, od posta ogladnimo. Glad nas učini slabima i ranjivima. Takvo stanje nas podsjeća da smo ljudi, da ne možemo opstati sami po sebi i da bez hrane i pića ne možemo preživjeti.

Iz toga izvlačimo dvije lekcije: da smo zavisna, slaba bića koja su u konstatnoj potrebi za Bogom, i koliko smo malo zahvalni Stvoritelju na svemu što nam je obezbjedio od hrane. Mi mnogo jedemo i pijemo, ali se rijetko zahvalimo Opskrbitelju. Hranu često nemilice trošimo, bacamo i uništavamo iako milioni ljudi širom svijeta pate od nezamislive hrane i žeđi.

Nakon razumijavanja mudrosti ovog divnog ibadeta zvanog post, čovjekovo srce pronađe mir. Tačno je da vam znanje i razumijevanje daju samopouzdanje i argumente kojima se možete suočiti s svijetom, bez obzira koliko ljudi bili nemilosrdni ili skeptični prema Ramazanu i konceptu posta.

Stoga, kad mi idući put neko kaže da sam ‘luda’ jer saosjećam s nemoćnima i gladnima, imam spreman odgovor. Ali prije toga ću im s ponosom reći: „Da, ja sam ta luda izgladnjela muslimanka!“

Pamtim ramazan u vrijeme kada je isti mjesec padao u zimu, a to pamte sve generacije koje su na ovaj svijet došle prije posljednjeg rata. Teško se naviknuti na ramazan kada dođe u vrijeme ljeta, pa i sam onda ne znaš jesi li pošao ili došao. Vreli ljetni dani, dugi dani, toplina od koje se gušiš, a ramazan je. Ko je navikao da posti i da robuje Stvoritelju, njemu je svejedno. Dobro baš, nije mu svejedno da posti 18 umjesto 12 sati, ali u svakom slučaju mu je svejedno. Postit će svakako, pa makar to bilo 23 sata i 45 minuta.

Ima nešto u tom mjesecu kada se poklopi zajedno sa zimom. Ne znam, meni se nekako urezao u memoriju još od zime koja je ovaj mjesec činila još magičnijim. Možda je to zbog činjenice da najviše volim zimu, od svih godišnjih doba. Ramazan je, a vani pada snijeg. Ne trebaju vam bajke, lično ih preživljavate. Teško je ovo objasniti nekome ko nikada nije zapostio, a posebno onima koji nisu nikada zapostili pod jeftinom izlikom “Ne mogu bez cigareta”. Grohotom se nasmijem na tu patetičnu rečenicu, u svako doba dana i noći. Više poštujem onoga ko kaže da ne posti jer ne posti i da nema razloga za to.

Ne smeta mi to što ljudi oko mene ne poste, šta više, to je njihov lični izbor i ja tu ništa posebno ne mogu da promijenim. Ne mogu nikoga primorati da radi nešto što ne želi. Uostalom, i onome ko najmanje zna o islamu jasno je da “nema prisile u vjeri”. Pomiriš se s tim kao sa najobičnijim dnevnim obavezama i nastaviš dalje.

Uhvatio sam sebe u činjenici kako mi u posljednje vrijeme smetaju rečenice tipa “Smeta li ti da jedem s obzirom da postiš”. Uvijek se nasmijem u sebi i pomislim kako me ta rečenica pomalo izluđuje i kako me čini nervoznim. Glupo mi je što nekome predstavljam (ako uopće predstavljam) teret da se osjeća barem malo nelagodno zbog toga što mora da jede u mom prisustvu, a sa druge strane još više me nervira činjenica kada znam da je dotična osoba tu rečenicu izgovorila samo onako, reda radi. Ne znam šta me više nervira u životu – da me tretiraju kao razmaženu bebu ili da mi se ljudi predstavljaju dobricama pod jeftinim plaštom licemjerja. Budi ono što zaista jesi, takvog ću te više cijeniti. Nemoj se pretvarati u ono što nisi.

Kada postiš onda se moraš i sam pridržavati brojnih stvari, a jedna od njih je da budeš dobar prema okolini koja te okružuje, pa kakva god da je. Post je izazov, a svaki izazov donosi određene brige i probleme sa sobom. Da je post lagan, pitanje je onda kakva bi mu uopće bila svrha. Međutim, od ramazana u BiH napravljen je jedan zanimljiv fenomen, pa tako danas nije rijetkost da nam se u mjesecu ramazanu uvijek mogu pronaći ozbiljne doze šunda, turbofolka i komercijalizacije samoga posta. Sve se svelo na neku formu i činjenicu da su ljudi od mjeseca ramazana napravili istinski teferič.

“Oprostite, šta će dame popiti prije iftara?!”

Ovu komičnu rečenicu je prije nekoliko godina rekao jedan prijatelj iz Austrije, a i nekoliko godina kasnije, kada god pomislim na ovu rečenicu, grohotom se nasmijem. I zaista sam i sam doživio par sličnih situacija i jednostavno sam se zapitao: Ko je ukrao onaj moj bajkoviti ramazan kojeg pamtim iz djetinstva, kada je bila zima? Par puta sam svjedočio da se na iftare uglavnom pozivaju ljudi koji nemaju veze sa postom i za koje je ramazan obična misaona imenica. S druge strane, glupo ti je da sam sebe ne zapitaš gdje si upravo stigao i šta se zaista dešava sa ljudima koji poste, koji istinski vjeruju u ono što rade, koji su se zbog Božije naredbe odrekli mnogo toga? Upitaš sebe jesi li na iftaru ili na dobrotvornoj večeri samoprozvanih celebrity zvijezda kojima je jedina namjera da pojedu koji zalogaj za džabe, a da ti onda “palamude” o tome kako je lijepo biti musliman i kako je lijepo postiti tokom mjeseca ramazana.

Ramazan u Bosni i Hercegovini se nekako sveo na folklor. Sve se svelo na neizostavne somune koji su klasični dio patetične priče gotovo svih bh. medija kada pričaju priče o ramazanu. Ponekad se probudiš u činjenici da su somun i kadaif bitniji od same svrhe posta, ramazana, učenja mukabele, namaza, lijepog ponašanja, pomaganja slabih i bilo čega što se veže uz ramazan. Neka ima somuna i tope za iftar, a to što ne postiš – to nije problem. Pa reci onda da to nije folklor. Kadaif, somuni i topa. Ako toga nema onda ti se ne pišu dobra djela tokom ramazana. Nema veze što ne postiš, ne klanjaš, ne učiš Kur’an. Sve je to nebitno. Samo neka ima tope i kadaifa. I somuna. Nemojte me pogrešno shvatiti. Nisam ja protiv naše lijepe tradicije, samo pokušavam ljudima da kažem da će im post (ako poste) biti primljen i bez somuna, i bez kadaifa, a i bez tope. Nije smisao ramazana u tome.

Zanimljiv mi je ramazanski život na Facebooku i na ostalim društvenim mrežama. Facebook se tokom mjeseca ramazana pretvori u jedan veliki mesdžid. Dijele se fotografije sa teravih namaza, označava se u raznim džamijama, objavljuju se statusi sa ajetima i hadisima, sve se pretvori u jednu veliku džamiju. Nakon ramazana sve umre. Sve se istopi i pretvori se u običnu čekalicu koja traje 11 mjeseci. One maločas spomenute fotografije iftara (iako mi to nikada u životu nije bilo jasno zbog čega neko objavi fotografiju hrane koju jede) i vjerske naputke zamijenit će fotografije sa pijanih žurki, sa koncerta Rade Manojlović (koja je usput čestitala Bajram svim okupljenim, zamisli čovječe kako je samo kulturna i uljudna), zamijenit će ga i djevojke koje više liče na porno zvijezde nego na obične djevojke.

“Ama, ko si ti da komentarišeš moje oblačenje. Ja ću se oblačiti kako ja hoću. Ti ne znaš šta se dešava u mom srcu. Ja sam dobra u duši”.

Duša draga. Dobrica nesalomljiva. Oličenje morala i čednosti. Pretečo ahlaka i lijepog ponašanja. Oprosti ako sam razdrmao tvoje carstvo i učinio ga slabim.

Još jedan od fenomena su mi i ramazanski programi. Dobro, neke TV kuće se potrude da ponude nešto kvalitetno, dok se druge i ne trude, nego već imaju od ranije nasnimanih programa kako se prave tufahije i sarma (uz obaveznu reprizu neke serije ili koncerta od prije 15-ak godina). A onda kada se prouči ezan, obavezno ide sevdalinka. Gdje ćeš, bolan, da se iftariš a da ne slušaš sevdalinku. Neće ti se iftar primiti. Džaba ti sve. To me uvijek fasciniralo. Pa, gdje su nestale ilahije i kaside, čovječe?! Izgubljene u beskraju vremena i spominjane samo u komercijalne svrhe. O ramazanu nam pričaju estradne zvijezde koje nisu ni znale da je i šta je ramazan dok ih TV ekipa nije pozvala u studio. Čekaš iftar, otkucavaju posljednje minute, nije ti do života. Gladan si, žedan si. Umoran si, slab si. I onda slušaš iskreni vaz i nasihat turbofolkera koji ti vazi kako je ramazan lijep mjesec i kako je lijepo postiti. Razmišljaš da se omrsiš par minuta ranije. Neke TV kuće i nemaju ramazanski program. Nemaju ramazan.

Naredni fenomen (jedan od istinskih fenomena) leži u činjenici organizovanih iftara pod pokroviteljstvom neke političke partije. Vrlo česta pojava u Bosni i Hercegovini. Stranka demokratske akcije vas poziva na iftar. Socijaldemokratska partija BiH vas poziva na iftar. Dobro, ovi drugi vas možda i ne pozovu, jer će ovi prvi za njih reći da “komunjare” ne poste. Inače, ovi prvi su sebi dali za pravo da su jedino oni muslimani i zaštitnici muslimanskog naroda. Opet, narod zna šta je dobro za sve nas. Organizuješ iftar, a onda ti ljudi sa iftara odu gladni. E to je hit. Ozbiljan komad za holivudsku komediju. Preteča svih komedijaških nestašluka. Ramazanskih nestašluka u režiji političke opcije. Još će na kraju okriviti da je opozicija kriva jer im je nestalo hrane, kašika, stolica, vode.

I na kraju, kao šlag na tortu, ide:

“Gdje si brate moj, selam alejk. Kakav si mi? Kakav je tvoj hal? Jesi li mi dobro postio danas? Jesi li ogladnio? Ne brini, ima još 25 dana, pa ćemo onda na bajramsku pivu. Izdrži, brata moj”.

Neko će se možda složiti sa mnom, neko neće i opsovat će mi nekoga od članova porodice u komentaru jer će ga dotaći neka od gore napisanih rečenica. Samo neka se vrati onaj “stari” ramazan. Ramazan kada nije bilo hvalisanja ko posti, a ko daje. Ramazan kada nam turbofolk zvijezde nisu bile efendije. Ramazan kada su mukabele, teravije i druženja bili bitniji od Facebook statusa. Ramazan kada ti je porodica bila bitnija od iftara kojeg je organizovala politička partija. Samo da nam i dalje ne bude: “Oprostite, šta će dame popiti prije iftara?!”

Jahja je bio siroče, ostao je bez oba roditelja u ratu i brigu o njemu je preuzeo dedo Fadil. Iako je duboko zašao u sedmu deceniju života, Fadil je tada desetogodišnjeg Jahju draga srca prihvatio i odgajao do njegovog punoljetstva, kada će ga poslati na studije u Istanbul. Pred Fadilom je bio težak zadatak, kako malenog Jahju odgojiti budući da je siroče koje je par godina provelo na ulici i već se naučilo raznim nestašlucima, piše Mirza Pecikoza za portal akos.ba

Dedo Fadil je bio saburli insan. Cijeli život je hizmetio džamiju u svom selu, s vremena na vrijeme bio mujezin, a samo kada je morao ulazio je u mihrab.

– Ne znam kako ću odgovarati za svoj namaz, a kamoli za ove insane koji klanjaju za mnom -, govorio je često dedo Fadil. Znali su ga kao čestitog i povjerljivog i kao takav je uživao poštovanje svih, osim Jahje. Iz dana u dan Jahja bi pravio nestašluke, ometao bi dedu dok klanja, sakrivao bi mu tespih i serdžadu, kasnio bi kada izađe napolje da se igra, volio je pobjeći i iz škole.

Dedo Fadil je saburao i govorio:

– Neka, dijete je to, da ga tučem nije od islama, da se derem na njega i zatvorim ga u kuću opet nije rješenje. Doći će to na svoje, Onaj ko upućuje uputit će i mog malog Jahju. Koliko se god trudio da Jahju usmjeri ka islamu, da ga upiše u mekteb, nauči osnovno što svi desetogodišnjaci uče, Jahja je to vješto izbjegavao i otimao se. Jedne prilike kada je dedo Fadil vidio Jahju kako se kreće sa starijom djecom iz mahale, a koja su počela konzumirati cigarete i alkohol zagalamio je prvi i posljednji put:

“Nemoj sine, Ramazan dolazi”!

Jahja je skočio, prepao se, dotrčao dedi i rekao: “Dedo, nadam se da me Ramazan neće ružiti, samo sam šetao sa njima, nisam dedo ništa uradio”. Dedo Fadil se nasmija u sebi i pomisli kako je ovo lijepa prilika da malenog Jahju upozna sa Ramazanom. Sutradan, nakon sabah-namaza Jahja je sjedio i čekao dedu da mu objasni ko je Ramazan i kad će doći. Pričao je dedo o Ramazanu kao o insanu. Nakon što je mali Jahja shvatio da je Ramazan mjesec oprosta, žrtve, ali i nagrade, mjesec najbolji od svih mjeseci u godini, mjesec u kojem je Allah uzvišeni spustio Objavu, počeo se zanimati za islam i rado je slušao dedu kako priča o raznim islamskim temama.

Svega desetak dana prije Ramazana, Jahja je naučio klanjati, naučio je deset sura i počeo je ići u mekteb. Postao je ponos svoje mahale i prvi je momak koji je iz tako skromnog mjesta otišao daleko, čak u Istanbul na studije. Dedo je tiho, kako je i živio preselio na ahiret zadovoljan što je ono siroče uzeo i usmjerio na pravi put. Šetajući ulicama Istanbula i gledajući djecu kako sjede na jednom zidiću i puše cigare, Jahja im priđe i reče:

– Nemojte djeco, Ramazan dolazi!

“Jednom su dva prijatelja hodala pustinjom. Tokom putovanja nešto se posvađaše te jedan prijatelj i ošamari drugoga. Ovoga to zabolje, no, ne reče ništa, uze štap i napisa u pijesku: “Danas me je moj prijatelj udario!”

Nastaviše kretati se te dospješe do neke oaze u kojoj se odlučiše okupati. Onaj prijatelj koji dobi šamar, zape u blatu i poče polahko tonuti u vodu i gušiti se. Ali, spasi ga njegov prijatelj. Nakon što dođe sebi, zapisa na kamen: “Danas me je moj prijatelj spasio!”

Ovaj drugi, koji ga prethodno udari a sada spasi, iznenađeno upita: “Nakon što te udarih, pisao si po pjesku, a sada, nakon što te spasih, pišeš po kamenu – šta to znači?”

Prijatelj mu odgovori: “Kada nas neko povrijedi, sjećanje na to trebamo zapisati na pijesku da bi vjetar oprosta mogao taj tren izbrisati. Međutim, kada nam neko učini kakvo dobro, sjećanje na to moramo ugravirati u kamen, stijenu, kako taj događaj nikada ne bi bio zaboravljen.”

Valja nam naučiti bol zapisivati u pijesku, a lijepe stvari otiskivati na kamen!”

Jedan ateista (koji nije vjerovao u postojanje Allaha, dž. š.,) izazvao je islamske učenjake u svojoj zemlji, pa oni odabraše najoštroumnijeg među njima da mu odgovori, i odrediše mu termin. U određeno vrijeme svi su čekali dolazak tog učenjaka, ali je on kasnio.

Ateista reče okupljenima: “Vaš učenjak se prepao i nije smio doći, jer je znao da ću ga pobijediti i dokazati da ovaj svemir nema Boga!” Tokom njegovog govora stiže učenjak i izvini se za svoje kašnjenje te reče:

“Na putu nisam mogao naći čamac kojim bih prešao preko rijeke. Dok sam čekao na obali, iznenada se u rijeci pojaviše daske i velikom brzinom i preciznošću se sastaviše jedna uz drugu tako da nastade čamac. Zatim mi se čamac približi i se ja ukrcah na njega i dođoh do vas!”

Ateista reče: “Ovaj čovjek je lud! Kako da se sastave daske i nastane čamac bez da ga iko napravi i kako da on dođe do njega bez onoga ko njime upravlja?” Učenjak se nasmija i reče: “ŠTA ONDA MISLIŠ O SEBI, KOJI KAŽEŠ DA OVAJ SAVRŠENI I OGROMNI SVEMIR NEMA BOGA KOJI GA JE STVORIO I NJIME UPRAVLJA?”

Mubarek ramazanski dani vraćaju među vjernike osjećaj samilosti i potpomaganja. Predanje koje je pred nama, na najljepši način oslikava portret vjernika koji ne odustaje od činjenja dobra, čak i kada to dobro drugi pogrešno interpretiraju. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., jednom kazao sljedeće: “Neki je čovjek odlučio jedne noći udijeliti milostinju. Uzeo je sadaku i dao je bludnici, mada nije znao čime se ona bavi.

Kada je osvanulo ljudi su počeli govoriti da je data sadaka bludnici. Čovjek reče: – Allahu moj, Tebi neka je hvala što dadoh milostinju bludnici. Ponovo ću dati sadaku. Sljedeće noći ponio je svoju sadaku i stavio je u ruku bogatašu. Kada je osvanulo ljudi su rekli: – Data je milostinja bogatašu! Čuvši to, čovjek reče: – Allahu moj, hvala neka je Tebi što sam dao sadaku bogatašu. Ponovo ću udijeliti milostinju. Naredne noći ponio je sadaku i stavio je u ruku kradljivcu.

Kada je osvanulo, ljudi su govorili o tome kako je data sadaka lopovu.Čovjek reče: – Allahu moj, hvala neka je Tebi što dadoh milostinju bludnici, bogatašu i lopovu. Nakon toga u snu mu je rečeno: – Tvoja milostinja je primljena. Možda će bludnica s njom biti zadovoljna, pa neće činiti blud; možda će bogataš zbog sadake koju je dobio uzeti pouku i početi dijeliti od onoga što mu je Allah, dž.š., dao; i možda će se kradljivac zadovoljiti sadakom, pa više neće krasti.”

Pouke priče:1. Čovjek sudi po onome što je vidi.2. Ko podijeli sadaku ima za to nagradu bez obzira da li je sadaka dospjela u prave ruke ili ne.3. Lijepo je ponovo dati sadaku u situaciji kada sadaka ne dospije na pravo mjesto.

Hafiz dr. Y, Q, navodi da mu je prije tri godine prišao jedan starac s veoma zanimljivim pitanjem vezanim za post u mjesecu Ramazanu. „Nakon jedne moje hutbe, prišao mi je 93-godišnji starac i upitao me da li i on mora postiti Ramazan.

Kada sam mu rekao da mu je Allah dao pravo da ne posti i umjesto toga nahrani siromahe, zahtijevao je da zna u kojem se kur’anskom ajetu spominje to olakšanje. Nakon što sam mu ga pokazao, zagrlio me je i zaplakao. Zaplakao je, jer nije mogao postiti Ramazan.

Rekao je da je ovo prvi put u njegovom životu da nije u stanju da posti i osjeća tešku krivicu. Probudio se je na sehur, ali nije bio u stanju da izdrži post. Istini za volju, ja osjećam veću krivicu – ovaj starac je postio Ramazan tri puta više od mog cijelog života, a i dalje je želio da nastavi.

Zastidio sam se njegovog imana.“

Mnogi se ljudi žale na manjak vremena i kako su dani posta dugi i teški: „Teško je postiti, radim i stvarno nemam vremena. A i post je težak, 19 sati, uhh? Nije ti ni do čega, nemam snage niti volje…“ Međutim, da li je zbilja istina da nemamo vremena ili naša srca nisu čista i zdrava poput srca ovog starca koji prednost daje Allahovom propisu nad svojom slabosti?

Starčevo tijelo je možda krhko i slabo, ali mu je srce jače od planine. Naša su tijela možda mlada i jaka, ali su srca slaba i teško bolesna, molimo Allaha da nas izliječi. Zato je Ramazan divna prilika za povratak Allahu, za činjenje dobrih djela, za ozdravljenje srca i duše, za uljepšanje naših života i stjecanje istinske sreće.

Bijaše kao u proljeće ― prije i na toliko dana, može čovjek opaziti gdje se prikučuju mubareć-dani šehri-ramazana. Sve se uskomešalo, sve oživjelo, sve se nekako ramazanskim ruhom zaodjelo, drugom snagom opasalo. Već su davno okićene vite munare kandiljima ― mukave se pronose, sadake dijele ― svuda se sprema da što ljepše započnu ovi mubareć-dani. Vrijeme se bliži, kuca žugjeni čas, kada staro i mlado pane svome Allahu na sedžde i pokaje grijehe. Ićindija okujisala.

Sa bijelih bedema oglasili topovi te mubareć-dane, a hiljade ljudi opremilo skromne dove svome Allahu, hiljade duša zatražilo halala, hiljade srca jednako udarilo. Istom što je zašlo sunce za planinu, tisuće kandilja blistalo se na vitim munarama, a svemirom sterao se mujezinov glas: “Allah je velik, On je vrh nas!” Pošto je sve klanjalo i izašlo iz džamije, napunili se sokaci, punile se mahale, htio svoj svome na mubareć, da mu Allah usliša dovu, da mu post kabul učini.

Kroz čarobnu večer razlijegali se mahalom mili zvuci skladne pjesme, ozivao se dragi dragoj, ljudi s fenjerima izbijali sokacima, čopori djece tutnjili, čaršija sva kao da gori, k’o da se ori. Neka su doba noći. Još se čula ona vreva, žamor, veselje u divnu skladu ramazanske noći i sve to dopiralo u tanahnu kulu begovu. Beg sjedio sam, ogrnut samur-ćurkom i odbijao guste dimove na jasemin-čibuk. Ispod bijelih trepavica sumorno se dizali kapci na očima. On je čuo svu tu vrevu, cijelo veselje. Čudnovate mu misli glavom vrzle. Njegov cijeli vijek motao se taj čas u crnim gustim kolutovima dima.

Gdje su oni, s kojimi je on dočekivao i provodio ove dane i noći. Nema ih, sve pod crnom zemljom. On sam osta kao osječeno drvo. Oh samo da se mogu povratiti one godine koje prohujaše u neznan, znao bi u što bi ih potrošio. Oh, sve je prolazno, sve je prolazno… I u taj mah bacio je pogled na vitu munaru, gdje su cijelu noć blistali kandilji u ružičastom svjetlu ― a sad, eno, još samo jedan zuri, kao da kaže da tu maloprije bijaše života.

Jest ― zaključivao je on ― svega nestaje, i u času je bacio svu prošlost za legja, a njega eto baca kleta zaborav. Jest ― opet je zaključio ― svega nestaje i sve ostavlja nekakav spomen da je živjelo životom kom je i namjenjeno. Još je kandilj treperio na munari, a beg je punim srcem ganuća odcijepio dobar komad svog imetka i u času sagradila je njegova mašta lijep mekteb i nadarila sirotinju. Sjutra dan bio je pun begov konak rodbine i prijatelja, sve mu došlo na mubareć, što je učinio veliki hajr. A i sada se u begovu mektebu uči Jasini-šerif za dušu njegovu…

Pišem vam ovo o jednom našem bratu koji godinama dovi Allahu da posti makar samo jedan dan. Čudan slučaj ali on to ne radi iz nemara, on zaposti ali ne dovrši post zbog zdravstvenog stanja. Nakon par sati posta, bez obzira, bilo ljeto ili zima, on već zadobije jake bolove glave, povraćanje i nakon toga prelazi u grčeve. Tako da se nije još nikada iftario, a već dugo godina praktikuje islam…

 Koliko je onih koji mogu da poste ali iz raznoraznih neopravdanja ipak odlučili su da neće postiti?! Odgovor ne treba ni spominjati. Ovaj ramazan može da isposti samo onaj kome se Allah smiluje, jer nije nimalo lahko postiti po ovoj vrućini ove duge dane, to mogu samo oni koji se Allaha boje i Njegovu nagradu očekuju. Pišem vam ovo o jednom našem bratu koji godinama dovi Allahu da posti makar samo jedan dan. Čudan slučaj ali on to ne radi iz nemara, on zaposti ali ne dovrši post zbog zdravstvenog stanja. Nakon par sati posta, bez obzira, bilo ljeto ili zima, on već zadobije jake bolove glave, povraćanje i nakon toga prelazi u grčeve. Tako da se nije još nikada iftario, a već dugo godina praktikuje islam.

Kao da ga gledam dok briše oči i kroz suze mi priča o svome iskušenju. Priča mi kako mu je teško što nije postio ni jedan dan u svom životu. Znaš li ti – kaže mi – kako je to lijepo postiti! Post je Allahov i On za njega posebno nagrađuje. Post je između roba i Rabba! Koja je to blagodat. Ja bih volio da mogu, pa makar, samo jedan dan u svom životu da ispostim. Bliži se ramazan a ja strepim, volio bih da sjedem za iftar i da osjetim tu radost postača dok se iftari. To je nekim muslimanima adet a ja bih da osjetim taj ibadet, čini mi se od sreće bih poletio. Hej, Allaha radi ostavljam i jelo i piće, subhanallah, koje zadovoljstvo!

Ali, eto imam tu bolest sa kojom sam iskušan. Mora se Allahu zahvalno biti, ne može drugačije. Moji me vrijeđaju što ne postim, misle da ja neću, pa se ibrete, kao ti neki musliman a nisi nikad za ramazan postio. Da ih Allah uputi (plače) ne znaju oni kako bih ja htjeo. Koliko li sam samo puta pokušavao i kakve sam bolove imao. Da im Allah oprosti oni su narod koji ne zna! Halali, moram da idem. I kroz suze se poselami samnom. Ode, sam Allah zna, kako mu je bilo u prsima. Nije on otišao što ne bi sa mnom dalje pričao već mu bilo toliko teško. Odavno nisam vidio osobu da toliko žali za ibadetom pored toga što ima olakšicu u islamu, ali, eto, on bi volio i to da može radi Uzvišenog Allaha da uradi.

Nakon što je otišao pokušao sam da se sjetim što mi je ukratko rekao o svom iskušenju o postu pa sam otprilike napisao ali nisam mogao da prenesem tugu i žalost onog koji čeka ramazan a nada se makar jednom danu posta u svom životu. Molite Allaha da ga obraduje za ramazan da isposti, pa makar, jedan dan.

Neki starac je sjedeći na obali rijeke primjetio mačku kako se davi u vodi. Odlučio je da je spasi. Pružio je ruku prema njoj, međutim mačka ga ogreba. Starac se povuče nazad, a onda ponovo pruži svoju ruku prema mački. I ovaj put mačka ga ogreba, a on opet vrati ruku nazad…

Trenutak kasnije ponovo je pokušavao da je izvuče iz vode. Čovjek koji se nalazio u blizini doviknu starcu: “O starče, zar nisi naučio lekciju iz prva dva puta, pa pokušavaš i treći put da je spasiš?” Starac nije obraćao pažnju na njegove riječi, te je nastavio da spašava mačku, sve dok mu to nije uspjelo. Nakon toga je prišao tom čovjeku, potapšao ga po ramenu i rekao: “Sine moj, u prirodi mačke je da grebe, a u mojoj prirodi je da volim i suosjećam sa drugima. Zbog čega želiš da mačkina priroda nadjača moju?

Sine moj, ophodi se prema ljudima shodno tvojoj prirodi, a ne shodno njihovoj bez obzira na to kakvi su i koliko puta su te povrijedili. I ne slušaj glas onoga koji ti govori da zapostaviš svoje dobre osobine samo zato što drugi nije dostojan njih. Kada živiš za to da druge činiš sretnim, Svevišnji će ti poslati nekoga ko će tebe činiti sretnim.”

“Zar nagrada za učinjeno dobro može biti nešto drugo do dobro?” Kur’an: 55:60

Imaj čisto srce i pridobit ćeš ljubav drugih srca i nikada ne žali za trenucima sreće što si ih pružio drugima, čak iako oni to nisu zaslužili. Budi zadovoljan s tim da tvoj Gospodar na dobro uzvraća dobrim.

Jedan čovek je otišao kod frizera da se ošiša i obrije. Kako je frizer počeo da radi, počeli su razgovarati.

Razgovarali su o mnogo stvari i o različitim temama, da bi se na kraju dotakli i teme Boga. Frizer reče : ”Ja ne vjerujem da Bog postoji”.

”Zašto to kažete?” – upita ga mušterija.

”Znate, dovoljno je da izađete na ulicu i shvatite da Bog ne postoji. Recite mi, ako Bog postoji, da li bi bilo toliko bolesnih ljudi?” – reče frizer – ”Da li bi bilo toliko napuštene dece? Ako Bog postoji, ne bi bilo ni patnji ni bola. Ne mogu zamisliti Boga koji bi dozvolio sve ove stvari”.

Mušterija promisli na momenat, ali ne odgovori ništa, ne želeći započinjati raspravu.
Frizer završi sa svojim poslom i mušterija napusti radnju. Samo što je izašao iz radnje, vidje na ulici čovjeka sa dugom, nepočešljanom, prljavom kosom i neobrijanom bradom, izgledao je prljavo i zapušteno.

Mušterija se vrati nazad u radnju i reče frizeru: ”Znate šta? Frizeri ne postoje”.

”Kako možete to reći?” – upita iznenađeni frizer. ”Ja sam tu, i ja sam frizer, i upravo sam vas šišao i brijao!”

”Ne!” – viknu mušterija – ”Frizeri ne postoje, jer ako postoje, ne bi bilo ljudi sa prljavom dugom kosom i neobrijanom bradom, poput ovog čoveka na ulici.”

”Ah, ali frizeri ipak postoje! Te stvari se dešavaju jer ljudi ne dolaze kod mene.” – reče frizer.

”Tačno”, potvrdi mušterija. ”Upravo tako!”

”Bog, takođe, postoji! Loše stvari se dešavaju kad ljudi ne idu k NJEMU i kad od NJEGA ne traže pomoć … Zbog toga postoji toliko patnji i bola u svetu”.

Kadija Muhamed ibn Abdul-Baki el-Ensari el-Bezzar, poznatiji kao kadija El-Māristani (umro 535. godine po Hidžri), bio je jedan od istaknutih učenjaka iz oblasti hadisa. Za njega se veže fantastična priča koja je puna pouka, pa ćemo je u cijelosti prenijeti i ispričati za naše čitaoce.

Naime, muhadis Muhamed ibn Abdul-Baki el-Bezzar, ispričao je da je bio u Meki u sezoni hadždža i da je ostao bez novca. Nije čak imao ni toliko da bi mogao kupiti sebi bilo kakvu hranu. Jednog dana, gladan i iscrpljen, izašao je iz Harema Ka’be da potraži komad hljeba ili nešto drugo od hrane kako bi utolio glad. Dok je išao ulicom ugledao je zavežljaj od crvene svile bačen na zemlju. Kada je odvezao zavežljaj imao je šta i vidjeti. Unutra je bila skupocijena biserna ogrlica čija vrijednost je iznosila 50 000 zlatnika. On ju je uzeo i vratio se nazad.

Vraćajući se prema Haremu Ka’be, čuo je jednog starca kako viče: ”O ljudi, ja sam izgubio zavežljaj od crvene svile. Ko ga nađe dobit će nagradu u iznosu od 50 zlatnika.” Muhamed je prišao starcu i upitao: ”Šta se nalazi u zavežljaju?” Starac je odgovorio: ”U zavežljaju se nalazi takva i takva biserna ogrlica i ona vrijedi 50 000 zlatnika.” Uvjerivši se da biserna ogrlica, zaista, pripada tom starcu, Muhamed ibn Abdul-Baki nije se nimalo dvoumio, već ju je odmah dao starcu. Starac je izvadio pedeset zlatnika da mu dadne obećanu nagradu, ali je Muhamed glatko odbio, rekavši: ”Zar da uzmem toliki novac zbog toga što sam našao tuđu stvar i vratio je njenom vlasniku?! Ja ti nisam vratio zavežljaj zbog tvoje nagrade, već zbog želje za Allahovim zadovoljstvom.” Odbio je uzeti pedeset dinara iako je okolo hodao gladan i nije imao ni toliko novca da kupi koricu hljeba. Starac mu se iskreno zahvalio i uputio dovu Allahu za njega i otišao svojim putem.

Junak naše priče ostao je izvjesno vrijeme u Mekki, a zatim je odlučio da se ukrca u lađu i da na drugom mjestu pokuša naći sebi nafaku. Dok je sa ostalim putnicima bio u lađi, naišla je oluja i poigrala se sa njihovom lađom sve dok je u potpunosti nije uništila i potopila. Muhamed se, uz Allahovu pomoć, spasio tako što se uhvatio za jednu dasku od uništene lađe na kojoj su ga morski talasi nosili sve do obale. Bio je potpuno iscrpljen od borbe sa morskim valovima, i ulažući posljednje atome snage došao je do prve džamije koju je vidio u tom mjestu gdje se zaustavio. Ušao je u džamiju, a nije poznavao ni to mjesto ni bilo koga od ljudi u njemu. Jedan od muslimana mu je prišao i pitao ga odakle dolazi, a onda mu je on ispričao šta mu se desilo i kako se obreo na tom mjestu. Taj musliman je odmah otišao i donio mu hranu i odjeću. Njihovom razgovoru pridružili su se i ostali džematlije, pa su ga, između ostaloga, obavijestili da oni traže nekoga ko bi im bio imam u džamiji i ko bi im podučavao djecu Kur’anu. Kada im je rekao da je on hafiz Kur’ana, požurili su da se dogovore sa njim oko angažmana i oko imamske plaće. Tako se Muhamed potpuno neplanirano zaposlio kao imam i muallim u toj džamiji.

No, to nije sve. Jednoga dana došli su predstavnici džemata i rekli mu: ”U našem mjestu ima jedna djevojka koja je jetim, i mi bismo željeli da te oženimo njome.”

O tome je Muhamed ispričao: ”Insistirali su da oženim tu djevojku i ja sam prihvatio njihov prijedlog, ali sam tražio da dovedu djevojku da je vidim i da se upoznamo. Kada je djevojka ušla kod mene, ja sam na njenim grudima ugledao bisernu ogrlicu i nisam mogao skrenuti pogleda sa njene ogrlice. Bio sam izvan sebe od iznenađenja. Pa, to je ona ista biserna ogrlica koju sam našao u zavežljaju od crvene svile u Mekki i vratio je njenom vlasniku. Vidjevši da ja netremice gledam u njenu ogrlicu, djevojka je izašla iz moje sobe plačući i govoreći: ”On ne želi da gleda mene, već ne skida pogleda sa moje biserne ogrlice.” Nakon što sam im kao imam predvodio sabah-namaz, oni su me obavijestili o tome šta je djevojka rekla, a onda sam im ja kazao da sam bio začuđen kad sam vidio tu bisernu ogrlicu, jer je to ogrlica koju sam prije izvjesnog vremena našao u Mekki i vratio je njenom vlasniku. U tom trenutku svi prisutni su počeli glasno izgovarati tekbire, a zatim su me obavijestili da je vlasnik biserne ogrlice otac te djevojke i da, osim nje, nema druge djece. On je kod njih radio kao imam i prije izvjesnog vremena je umro. Međutim, od kako se vratio sa hadždža nije prestajao učiti ovu dovu: ”Moj Allahu, ja još nisam sreo mladića poput onoga što je našao moju bisernu ogrlicu! Moj Allahu, omogući mi da svoju kćerku jedinicu udam za tog mladića!”

Zatim su kazali: ”Eto, Allah je uslišao njegovu dovu, doveo te u ovo mjesto da se oženiš njegovom kćerkom, makar i poslije njegove smrti. To je nagrada za emanet i čistotu duše.”

(Ovo je vjerodostojna priča koju su zabilježili mnogi historičari, a koju je, između ostalih, prenio i ispričao i šejh Ebu Ishak el-Huvejni u toku svog sedmičnog predavanja.) Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pogledajte moć dove i nikada nemojte gubiti nadu u Allaha. Budite iskreni, znajte da Allah sluša i budite sigurni da će On, s.v.t., odgovoriti, ali ne prema vašem rasporedu. On će odlučiti kada je pravo vrijeme za vas i kada je treba da to bude. Uvijek imajte na umu da smo mi na Allahovom rasporedu, a ne obrnuto. Mi ne možemo diktirati Allahu kad želimo da se nešto dogodi. On ne požuruje ništa zbog žurbe nekoga.

Hassan se približavao Kabi kada je jedan starac, koji je dovio, privukao njegovu pažnju. Njegova iskrenost i poniznost su bili kao magnet. Šejh mu je prišao nečujno kako ga ne bi uznemirio, te navodi kako je osjećao da će mu srce eksplodirati dok ga je posmatrao kako srčano dovi.

Šejh je klanjao dva rekata te je sjeo je pored njega plačući dok je posmatrao odnos ovog čovjeka sa njegovim Gospodarom. On kaže da je dugo sjedio pored njega, a za to vrijeme je još jedan muškarac primjetio kako starac dovi, te mu je prišao, poselamio ga. Starac nije odgovorio jer je toliko utonuo u svoju dovu da nije ni primijetio da mu se neko obraća. Prolaznik je onda izvukao veliku sumu novca i stavio je u krilo ovog starca i otišao. Nakon nekog vremena, starac je spustio ruke i pogledao u svoje krilo. Vidjevši novac nasmijao se, zaplakao i ponovo podigao ruke obraćajući se Allahu.

Kada je starac završio, šejh mu je prišao, poselamio ga, poljubio je njegovo čelo i kazao: “Halali što pitam, ali možeš li mi reći šta se dešava?” Starac se nasmiješio i jednostavno rekao: “A šta ti to znači da saznaš?” Šejh mu reče: “Tako ti Allaha, molim te da mi kažeš jer želim da znam”. I onda je plakao dok se starac nije sažalio i ispričao mu svoju priču.

“Sine moj, tako mi Allaha, došao sam ovdje u takvom stanju brige koje niko osim Allaha nije bio svjestan, a toliko sam bio uznemiren da samo Allah zna. Tako mi Allaha, nikada nisam ni od koga ništa tražio osim od Njega. Rekao sam Mu: “Moj Gospodaru, nalazim se u Tvojoj kući i ni od koga nisam ništa tražio, hoćeš li me Ti vratiti praznih ruku”. On je dalje nastavio: “Sine moj, tako mi Allaha, poslao mi je triput više nego što sam tražio…!”

Braćo i sestre, ko god se osloni na Allaha, On će mu biti dovoljan. Ko god se obrati Allahu, On će mu pomoći. Ko god svoj problem povjeri Allahu, Allah će ga izbaviti.

Nikada nemojte zaboraviti da je Allah sposoban da ispuni sve naše potrebe, samo je potrebno da budemo iskreni i uvjereni i neprekidno kucamo na Njegova vrata jer On nas nikada neće razočarati.